Ljudi s olovkama

Vilin pastuh: Fotografije naših očeva

tekst: Ljudi s olovkama
Broj pregleda: 886

Tokom zadnje tri decenije prošlog vijeka, Kris Porc, britanski fotograf, napravio je veliki broj fotografija svojih sugrađana u različitim dijelovima njegovog rodnog grada Piterbora. Danas nakon trideset – četrdeset godina od kako su fotografije snimljene, on je odlučio da neke od tih ljudi opet nađe i ponovo ih fotografiše. Fascinantno je vidjeti iste te ljude nakon toliko vremena i uporediti ih sa njihovom crno – bijelom prošlošću.  Dok decenije neke ljude nisu mnogo promijenile, jer jednostavno postoje oni koji se ne mijenjaju, neki drugi postali su “veliki i ozbiljni”. Djeluje pomalo nevjerovatno da su svi ti ljudi nakon toliko godina i dalje živi i da ih fotografiše isti fotograf. Izgleda da smo se mi na Balkanu, naročito u Bosni, toliko navikli na smrt i na odrastanje bez nekih članova porodice da djeluje pomalo bizarno ova iznenađenost živim ljudima. Razmišljajući o tome došao sam na ideju da se obratim jednoj vrlo rasprostranjenoj grupi ljudi.

Znate onog anonimnog i zamaskiranog komentatora koji se krije iza svojih pseudonima i širi mržnju gdje god stigne? Postoji čak i onaj koji se uopšte ne krije, nego tako javno poziva na ubijanje i osvetu. E pa baš takvome pišem ove riječi. On treba da ih pročita. Pozivam ga da otvori kutije i sanduke u kojima čuva porodične fotografije i da ih pogleda. Siguran sam da će na svakoj drugoj, možda trećoj, neko zafaliti, neko vrlo drag i blizak ili neko koga nikada nisi upoznao, možda otac. Volio bih da se taj profesionalni komentator zapita, onako iskreno, ljudski, šta je sve te ljude učinilo odsutnima? Zašto ih nema? Zašto nemaš nijednu zajedničku fotografiju sa ocem?

Mislim da ti se odgovor nalazi na vrhu jezika, ali nisam siguran da je tačan. Reći ćeš da ga je ubio neprijatelj.  To nije pravi odgovor. Tvoga oca nema zato što su ga prvo obmanuli da krene u rat i brani svoje od neprijatelja sa kojim je odrastao u mahali. Njegovom neprijatelju su rekli isto. U jednom trenutku tvoj otac je skontao da je rat jedan veliki biznis u kojem on treba da gubi junačku glavu, dok neko tamo treba da se bogati i trguje. To mu se nije dopalo pa je odbio da se bori, ali  vojna policija ga je zbog toga prebila i odvela u zatvor. Prihvaćajući  činjenicu da je rat nešto u šta se lako ulazi, ali jako teško izlazi, vraća se na prvu liniju gdje ubrzo strada od metka, metka onog već spomenutog trgovca. Da se herojski držao do kraja rekli su ti njegovi saborci, zar ne? To će reći za svakoga. Međutim, istina je samo jedna, on je htio da se vrati kući i da se fotografiše sa tobom, za tvoj rođendan.


To je ubilo tvoga oca. Nemogućnost da se uščupa iz pakla koji je sasvim sigurno htio napustiti. Nema junaka kad padne granata, a ako nisi pušio propušićeš – rekao bi jedan mudar čovjek. Zato, dragi komentatoru, sljedeći put kad budeš nekog pozivao u rat, pogledaj svoje porodične fotografije i zapitaj se, da li je to što pišeš bitnije od onih koje voliš? Nadam se da nije, jer u suprotnom ako nastaviš tako, prilično sam siguran da ćeš za trideset – četrdeset godina doći u situaciju da proširiš spisak tebi dragih i bliskih osoba koje nedostaju na porodičnim fotografijama, a možda i ti sam budeš taj koji nedostaje. Zato pozivam te da malo više razmišljaš o dvije proste riječi, OPROST i LJUBAV. Možda nađeš ono što tražiš, možda nađeš svoj mir.

Vilin pastuh