FantastičnoZabavna Lola

Kako je raspuštenica dočekala 2017? P’jana, flekava, polugluva i sama. I srećna.

tekst: Redakcija

Dijete sam poslala roditeljima, 100 kilometara je dovoljna razdaljina da me niko ne može, kad mu se prohtje, pozvati da dolazim po njega, a kako sam već četiri mjeseca raspuštenica (što je preglup pojam, jer nit’ sam na raspustu, nit’ inače budem na lancu) mogu gdje i šta hoću. Sarmu da motam, ne pada mi na pamet, ‘ladno me zaboli za ruskom salatom i projicama, a da nakuvavam supe, dinstam podvarak i pečem kolače ‘oću, al’ možda naredne godine.

Dočekivala sam nove godine i sa društvom i sa muškarcima i ženama, u zatvorenom, na otvorenom, pijana, p'jana k'o dupe, nikad drogirana, uz sokove, sir i čajnu, sa porodicama, kumovina, upišana s djecom, vlastitim djetetom, budna, zaspana, u depresijama, jedne godine, nakon testa tolerancije na hranu, kad su spoznali da mi smetaju kupus i jabuke, sve moguće žitarice, svi mogući mliječni proizvodi, sve vrste mesa, osim ćuretine, uz preporuku da ne pijem alkohol, a valjalo bi i da se ne šminkam jer ću tako prije sanirati probleme sa kožom i zalijepili mi neki flaster na po stomaka, pa sam tako mrtva gladna, nenašminkana ispijajući vodu uvučenog pupka provela cijelu noć, među razularenim narodom.

Ove godine, a ne, niko me prevariti neće da nešto moram. I negdje. Odlazim da bar malo zaliječim PMS u cvijetu, kupujem tri majice, sa 20 odsto popusta to je krasna starogodišnja odluka. I želim novu knjigu. Da, večeras ću da se izvalim; ja, jelka i upaljene lampice, red filmova, red čitanja, pa u WC, nešto će se naći i za čalabrcnuti, dijete je zbrinuto, život je lijep. Tako i bi.

Taman vremena za društvene mreže, ali uz jedan dodatni sociološki pristup, kroz prizmu slavlja, da vidim kako to izgleda u vrijeme kad nikome normalnom ovdje do slavlja nije. Uvjeravam se da pijan čovjek stvarno misli da sve što radi, pa i kači po fejsbucima, ide u rok novogodišnjih orgijanja na suvo.

Ove godine, a ne, niko me prevariti neće da nešto moram. I negdje. Odlazim da bar malo zaliječim PMS u cvijetu, kupujem tri majice, sa 20 odsto popusta to je krasna starogodišnja odluka. I želim novu knjigu. Da, večeras ću da se izvalim; ja, jelka i upaljene lampice, red filmova, red čitanja, pa u WC, nešto će se naći i za čalabrcnuti, dijete je zbrinuto, život je lijep. Tako i bi.

– Gradonačelnik slavi Dječiju novu godinu.

– Vidi što se snajka (ne nužno u krvnom srodstvu) raznijela.

– Status par ekselans daveža. Nešto o patetici, kao mi ostali smo patetični udavi.

– Gradonačelnikov selfi.

– Snimak četvoronožnog bauljanja iz neke kafane gdje je začadilo k’o u pušnici. Ne razaznajem autora.

– Aha, ček, ček, ovu znam, a kuku, šta joj se desilo, jel’ ovo neko pandu s jeftinom maskarom pustio u grad.

– Panoramske fotografije iz gradonačelnikovog kabineta.

– Opa, snajka sa kumom igra šotu, ovo što joj je kao njegova ruka na njenoj guzici je zasigurno neiskustvo fotografa. Pišem ispod slike: Raspućinu se malo otkopčao šlic. Ukažite čovjeku!

– Gradonačelnik na Trgu.

Gasim, gdje je liker?! U frižideru mi se od ljetos hladi neka crna gusta masa. Babastrina Ruža, iz maminog rodnog šumadijskog sela, mi poslala katranastu smjesu od oraha. Crni se k’o kad je neko đavola pritisnuo na dno flaše. Sa pola kile rakije čini čuda, zaliječilo mi je od štitne žlijezde, preko nadbubrežne do mokraćnih kanala, iako su mi svi ti organi zdravi. Dočekala je Ružina mučenica svoje minute slave, nalivam eliksir mladosti i taman da treću turu eksiram k’o svaka poštena domaćica na Silvestrovo u 15 do 12, detonacija me prikuca na štok od vrata.

Ajme, jel’ devedeset i treća, gdje podrum, čujem li to sirene za vazdušnu uzbunu, kako ono ide, trideset sekundi, minut bez prestanka, a jebote, ne znam, izlapio mi ratni staž. Nije, u više navrata po deset sekundi, ma jebem ga, dal’ da navlačim skafander preko pidžame, gdje su mi priglavci, nema šta, raznese mi dio terase.

Gasim, gdje je liker?! U frižideru mi se od ljetos hladi neka crna gusta masa. Babastrina Ruža, iz maminog rodnog šumadijskog sela, mi poslala katranastu smjesu od oraha. Crni se k’o kad je neko đavola pritisnuo na dno flaše. Sa pola kile rakije čini čuda, zaliječilo mi je od štitne žlijezde, preko nadbubrežne do mokraćnih kanala, iako su mi svi ti organi zdravi.

Puca se na smrt. Čujem neko šištanje, pa se zahuktava, pa od slabog pucketanja prelazi u veber, haubica je, procjenjujem, dva sprata niže. Bojažljivo dižem roletnu, nebo samo paraju svijetleće rakete, tamo po okolnim brdima već iskopali rovove. Ne mogu razlučiti da li čujem kako zapomaže neka baba ili beba, komšija pored otvorio vrata od terase, jest garant, ne može se toliko jako vaskrsnuti Toma Zdravković bez otvorenih vrata. Kuja, vlasništvo etažnih vlasnika, arlauče ispred zgrade, pas je u jebenom šoku, pomiješale mu se petarde i Tozovac iz prizemlja.

Brzo se fatam telefona, tamo na internetima sve ima. Otvaram i shvatam – ipak sam u Srbiji, ovo je 5. oktobar, sad će tenk da me udari. Gleda me Bogoljub Karić, smije mi se s ekrana, onda neka slika drži ga Djed Mraz Vučić u krilu. Njega i Dinkića. Šta je ovo, gdje sam, jel’ izbio rat sa Srbijom, oni sad imaju nove, rashodovane ruske migove, jebaće nam kevu. Ma, jok, vidi, vidi u Sarajevu se kuha opasno. Naguralo ih se hiljade, sad će da krenu, vidim da Deen ispisuje rodoljubive parole, razmazao mu se puder od plakanja, znam ga, garant je sliz’o sa Bakirom, a ni ovo sa Merlinom mi nisu čista posla, za te pare se Soroš uhvatio u kolo.

Ajme, jel’ devedeset i treća, gdje podrum, čujem li to sirene za vazdušnu uzbunu, kako ono ide, trideset sekundi, minut bez prestanka, a jebote, ne znam, izlapio mi ratni staž. Nije, u više navrata po deset sekundi, ma jebem ga, dal’ da navlačim skafander preko pidžame, gdje su mi priglavci, nema šta, raznese mi dio terase.

Ma p’jana sam, udario me holesterol poslije pljeskavice u gradu, jebo me orahovac i PMS i odluka da kao sluđena raspuštenica sama dočekujem Novu godinu. Širom otvaram i urlam: „Jebem vam sve redom, nabijem vas sa sve tim petardama“ i zatvaram prozor u kuhinji, iako ga i po najvećem minusu držim na kant, u protivnom se tokom noći ugušim. Stojim, gledam. Izribala sam kupatilo, usisala, prebrisala podove, doduše prije proslave, al neću da prozore prepustim slučaju, skačem na stolicu, skidam sve zavjese po kući i palim veš-mašinu na brzi program. Imam i novi Silan, bolan, aromaterapi.

Zavaljujem se na ugaonu, ne dozvoljavam da mi bilo šta kvari zabavu, šaltam programe, RTL Zaboravljen slučaj, TLC nešto o potčinjenima u braku, jel me to neko zajebava, ID Xtra, savršeno – žene u zatvoru. Žvaćem tops i tu negdje dođe ponoć, zapuca se k’o na Kostrešu i malo poslije negdje ispod jastučića čujem poruke.

Šta je ovo, gdje sam, jel’ izbio rat sa Srbijom, oni sad imaju nove, rashodovane ruske migove, jebaće nam kevu. Ma, jok, vidi, vidi u Sarajevu se kuha opasno. Naguralo ih se hiljade, sad će da krenu, vidim da Deen ispisuje rodoljubive parole, razmazao mu se puder od plakanja, znam ga, garant je sliz’o sa Bakirom, a ni ovo sa Merlinom mi nisu čista posla, za te pare se Soroš uhvatio u kolo.

To vam je, ovako, jedna velika količina mliječne kiseline, al’ mu pritom mozak nije zakržljao, čovjek samo voli sport. Sa propalim brakovima i tradicijom utjehe starom više od decenije, ostane nam samo da ponekad jedno drugom nešto čestitamo. Kezim se glupo, dok se pokušavam prisjetiti kako se ono pišu opuštene, mladalačke poruke, šta treba da kažem, kako da čestitam, a da ne budem patetični udav ni usamljena raspuštenica, kad on zove. Tamo, brate, iza kao da dave nekoga, on sam k’o kad mu štiklom od 12 centi neko upravo staje na nožni palac, ciči čovjek, jer drugačije ga čuti neću, dok mi želi sve najljepše i dok se s kolegom dogovara šta će da jedu u roštiljnici. Slušam i ubacujem svoj lik u tu bosansku sapunicu i srećno provcrkućem kako će ova godina sigurno biti bolja. Prekidam i mrmoljim onako za sebe da ću se javiti, kad pročitam godišnji horoskop.

Jest’ da se upravo tad zamišljam kako već sljedeću godinu dočekujem negdje na pjeskovitoj plaži, dok ispijam koktele i valjam se sa nekom tako mišićavom masom, misleći, naravno, na srce, preplanula, izbjeljenih zuba, vitka i bogata. I onda se javlja još neki muški rod, majke mi, sve je to pijano, kastrirano ili ludo, čim mi se obraćaju.

Sa propalim brakovima i tradicijom utjehe starom više od decenije, ostane nam samo da ponekad jedno drugom nešto čestitamo. Kezim se glupo, dok se pokušavam prisjetiti kako se ono pišu opuštene, mladalačke poruke, šta treba da kažem, kako da čestitam, a da ne budem patetični udav ni usamljena raspuštenica, kad on zove.

Dok se premišljam da li sam kurva ili šta već, ugledam fleku od ajnpren čorbe i uviđam da su mi zavjese čiste, a ja u istoj pidžami već sedam noći, pa i novogodišnjoj. P’jana sam, isflekana, polugluva, sa tikovima od detonacija, davim se bez vazduha, raspuštena i sama. Neko bi se dotukao plačući, a ja samo mislim: „Dobro je, dijete je na sigurnom“, a godina nova. Mala, naspi jedan liker, pa da nazdravimo!

Nek je srećna i Vama, ma kako je dočekali!

 

Crna udavača