AktivizamHrabra Lola

Sveštenik me upitao: “Šta je, je li muško?”

tekst: Žana Gauk

Bio je januar. Bila sam djevojčica. U bakinom selu čekala se prinova. Negdje pred zoru ču se: “Rodila je. Muško. Sinčina. Zdrav i napredan”.

U selu svi rekoše: “Ako, mašala, samo neka je prvo muško. I neka je godina tako počela. Biće rodna”.

Pitala sam se kakva bi godina bila da se rodila djevojčica. Djevojčica kao ja. Da li bi bila sušna i nesrećna? Puna loših vijesti?

***

Januar 2015. godine.

Čekala sam ga punih sedam godina. Čekala i maštala kako će nam izgledati život. Samo da rodim živo i zdravo dijete. Nakon 15 dana u bolnici, moja zvijezda je stigla kući. Bijeli krevetac, a u njemu jorgan boje ciklame. Ona bijela, nježna, podojena. Spava.

Na vratima se pojavi sveštenik. Sveti vodu. Valja se tu oko Bogojavljenja.

U selu svi rekoše: “Ako, mašala, samo neka je prvo muško. I neka je godina tako počela. Biće rodna”.

“Izvolite, dobro došli. Kod nas je danas veliki dan. Došla nam je kući. Dobili smo je poslije mnogo godina čekanja”, reče suprug.

Sveštenik pogleda u krevetac, u ono bijelo lice i jorgan boje ciklame.

Pitala sam se kakva bi godina bila da se rodila djevojčica. Djevojčioca kao ja. Da li bi bila sušna i nesrećna? Puna loših vijesti?

“Šta je? Je li muško?”

Mi se pogledamo i uglas kažemo: “Ne, curica je”.

Sveštenik reče: “A, djevojčica. Sljedeće godine da bude sin”.

Vaspitanje me tada skrati za jezik.

On uze struk bosiljka, umoči u vodu i prsnu po krevecu. Ona se probudi. Zaplaka glasnije i grlatije od bilo kojeg dječaka.  Da je cijeli svijet čuje.

“Curica sam. Glasna sam. Zdrava sam. Vrijedim mami i tati. Bratu. Vrijedim bakama i dedi. Tetkama. Vrijedim svijetu. Vrijedim i Bogu, kojeg ti predstavljaš”.

Sveštenik reče: “A, djevojčica. Sljedeće godine da bude sin”.

***

Januar 2017. godine.

U Univerzitetskom kliničkom centru RS u noći sa 31. decembra na 1. januar rođeno je šest beba. Dežurna ljekarka nije propustila priliku da stane pred mikrofon i kaže: “U protekla 24 sata rođeno je šest beba i, na sreću, šest dječaka”.

Na sreću, šest dječaka? Na sreću, šest! Na sreću!

Šta joj je ovo, onako nemuštoj pred kamerama, značilo? Zašto je veća sreća sinčina? Zašto je njoj, ginekologu, važnije da beba bude muško od toga da beba bude zdrava? Zašto je “na sreću, muško”?

Da li je, možda, htjela da kaže da je rođeno šest dječaka, na sreću, zdravih i naprednih, na radost svih nas, roditelja pogotovo? Možda nije htjela da zvuči ovako. Možda je mislila drugačije. Možda se zbunila.

Znate, javno izgovorena riječ ima težinu. Javno izgovorena riječ može da povrijedi i zaboli. Javno izgovorena riječ može da izazove kritike.

U Univerzitetskom kliničkom centru u noći sa 31. decembra na 1. januar rođeno je šest beba. Dežurna ljekarka nije propustila priliku da stane pred mikrofon i kaže: “U protekla 24 sata rođeno je šest beba i, na sreću, šest dječaka”.

Na sreću, šest dječaka! Na sreću, šest! Na sreću!

Ako niste u stanju javno da govorite, nije problem, samo se odmaknite od kamera. Postoje ljudi koji su plaćeni da daju izjave i ne lupetaju gluposti.

Samo jednu stvar ću vam reći. Sve moje godine bile su tužne bez nje. Svaka moja nova godina s njom je plodna, srećna, puna radosti, smijeha. Moj život moja djevojčica je ispunila do kraja. Toliko da mi više sreće nije potrebno. Sreća mi je samo da bude zdrava.

Dijete je sreća. Ne muško ili žensko, već dijete!

Jedina nesreća su balkanski korijeni!

Zatvori reklamu