PojaveRadoznala Lola

Zašto se kaže: Zbog koliko životnih poteza ste se posuli pepelom?

tekst: Žana Gauk

U svaki život utkane su velike odluke.

Najčešće vrijeme pokaže jesmo li bili u pravu ili smo načinili veliku grešku. Posipati se pepelom zbog neke odluke nije rijetkost, jer kajanje je najnormalnija stvar. Ali onda idete dalje, gazite u novo sutra. Učite na greškama i ne ponovite ih.

Dok čekamo novu situaciju za koju ćemo donijeti odluku, možemo i da naučimo zašto je posipanje pepelom drugo ime za kajanje. I jesmo li, u krajnjoj liniji, u pravu kada tumačimo ovaj izraz.

A Milan Šipka u svom djelu “Zašto se kaže” nudi odgovor.

Izraz je, kaže on, star koliko i sam čin ljudskog pokajanja ili oplakivanja vlastite zle sudbine. Proistekao iz religijskog obreda, poznatog još starim istočnjačkim narodima u Mesopotamiji, taj izraz se u Svetom pismu Starog zavjeta vezuje za drevni običaj Jevreja da posipaju glavu pepelom u znak žalosti zbog svoje nesreće ili nesreće drugih ljudi. Najčešće su to činili kad bi im umro neko blizak.

Kasnije je isti običaj, sa donekle izmijenjenim ritualnim smislom i sadržajem, prenesen u u hrišćansku religiju, gdje se zadržao do danas, najviše kod katolika. U katoličkom kalendaru ima jedan dan koji se naziva Pepelnica. Tog dana, nakon crkvenem olitve, sveštenik, u znak pokore, posipa vjernicima glavu pepelom izgovarajući ritualnu frazu. “Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti”.

Smisao ovog vjerskog čina je jasan: spoznanje prolaznosti ovozemaljskog života i priznanje ljudske pogrješivosti, uz iskreno kajanje i izražavanje pokornosti Bogu.

U katoličkom kalendaru ima jedan dan koji se naziva Pepelnica. Tog dana, nakon crkvenem olitve, sveštenik, u znak pokore, posipa vjernicima glavu pepelom izgovarajući ritualnu frazu. “Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti”.

Iz religijskog obreda izraz posipati se pepelom prenesen je u svakodnevni govor i danas se upotrebljava u značenju “kajati se zbog učinjenih nedjela” ili “javno priznavati svoje greške”.

“Tako se danas ne posipaju pepelom samo katolici već i svi drugi ljudi pa i oni koji ne veruju u Boga. Ovi poslednji možda i češće o ostalih, jer dobro znaju za moć ovozemaljskih bogova pa nastoje da ih javnim priznanjem grešaka, pokajanjem i skrušenošću umilostive, verujući da će se na taj način iskupiti i zadržati svoj raniji društveni položaj”, navodi Šipka.

Iz religijskog obreda izraz posipati se pepelom prenesen je u svakodnevni govor i danas se upotrebljava u značenju “kajati se zbog učinjenih nedjela” ili “javno priznavati svoje greške”.

Tako je posipanje pepelom, kao čin verbalnog iskupljenja ovozemaljskih grijehova postao i svojevrstan društveno -moralni ritual. Najblaži vid posipanja pepelom je samokritika, a najteži javno samooptuživanje i za nepostojeće i nepočinjene zločine.

Upravo zato izraz je stekao i negativnu konotaciju pa se njime označava i lažno, neiskreno i iznuđeno kajanje.

Teško je reći koliko u životu ima takve iskrene i djelotvorne samokritike. U svakom slučaju lakše je posipati se pepelom nego ispravljati vlastite greške.

Tako je posipanje pepelom, kao čin verbalnog iskupljenja ovozemaljskih grijehova postao i svojevrstan društveno -moralni ritual. Najblaži vid posipanja pepelom je samokritika, a najteži javno samooptuživanje i za nepostojeće i nepočinjene zločine.