Lole iz komšilukaO životu

Moj Dan Republike je onaj kada je tata posljednji put spustio torbu s ratišta

Zatvaraj prozor, ne radi grijanje. To bi bilo sve što imam reći o Danu Republike. Bilo je hladno da popizdiš. Tačno da ostaneš kod kuće. Zato je valjda i ona slika dronom pokazala šačicu ljudi na zabijeljenom asfaltu, a bio…

Crna Udavača

Zatvaraj prozor, ne radi grijanje.

To bi bilo sve što imam reći o Danu Republike.

Bilo je hladno da popizdiš. Tačno da ostaneš kod kuće. Zato je valjda i ona slika dronom pokazala šačicu ljudi na zabijeljenom asfaltu, a bio je tako velik dan. Bila sam izdajnik. Ali ne zato što sam odlučila, već sam bila na poslu. Na rođendan naše Republike Srpske sam radila, a trebalo je slaviti.

I bilo je toliko hladno da sam bogarala Neletu i onom apsrtraktnom, a tako živom sinu Draganu, jer glupo je da prođe taj dan bez te numere, koja me već jutrom zapuhnula iz radija. Iako je višim instancama ona vjerovatno samo bespotrebni podsjetnik na maršala, koji je crk’o, nema veze što su nam s Trga poručili da je brat Mile naš novi Tito.

Bilo je hladno da popizdiš. Tačno da ostaneš kod kuće. Zato je valjda i ona slika dronom pokazala šačicu ljudi na zabijeljenom asfaltu, a bio je tako velik dan. Bila sam izdajnik. Ali ne zato što sam odlučila, već sam bila na poslu. Na rođendan naše Republike Srpske sam radila, a trebalo je slaviti.

Jer, danas je Dan Republike i stari je popio malo… A moj stari, star sve više na sve više načina, je negdje pored peći grijao penzionerska leđa i gledao paradu. Nigdje ga nije bilo; na pozivnici, u nekom redu, u stroju, u parku.

Taj moj stari, gledam ga, često, ali sve umornija u ljutnji na njega jer nije znao bolje, drugačije, više osim da bude pošten, je ratni vojni komandant. Sve dane u kojima se rađala Republika Srpska je proveo u rovu, odgovarajući za tuđe živote, daleko od kuće. MOJ DAN REPUBLIKE JE ONAJ KADA JE TATA POSLJEDNJI PUT SPUSTIO TORBU S RATIŠTA. Ovaj, u kojem on nema nikakvo mjesto, ne osjećam kao svoj…

Jer, danas je Dan Republike i stari je popio malo… A moj stari, star sve više na sve više načina, je negdje pored peći grijao penzionerska leđa i gledao paradu. Nigdje ga nije bilo; na pozivnici, u nekom redu, u stroju, u parku.

Foto Aleksandar Čavić

Imam li nešto protiv 9. januara? Nemam, samo me ne interesuje. Jesam li izdajnik? Vjerovatno jesam, ali me to još manje interesuje. Ovaj i ovakav 9. januar nije dan u kojem slavim pobjedu, slobodu, život, ono za šta se moj otac borio. Slavi se ono u šta se vjeruje. To je isto kao kad vjeruješ u neku višu silu, ne treba ti crkva ili džamija da joj se moliš. U ovu našu Republiku više ne vjerujem. Više nije moja, jer ne osjećam da sam ja njena. I tu je ta rogobatna poveznica između slavljenika i izdajnika – da bi bio jedno ovdje ne možeš biti drugo, iako je prosto prirodno da ne osjećaš pripadnost nečemu iz čega si isključen. Moj tata, borac za Republiku Srpsku, i ja, dijete nekoga ko se izborio za nju, gledali smo to slavlje, on pored šporeta, ja uz tastaturu, a stegao debeli minus.

MOJ DAN REPUBLIKE JE ONAJ KADA JE TATA POSLJEDNJI PUT SPUSTIO TORBU S RATIŠTA. Ovaj, u kojem on nema nikakvo mjesto, ne osjećam kao svoj…

Išli smo na referendum, pa to nije bilo po Ustavu, pa su bila saslušanja, pa prijetnje, pa svakojaka zajebancija. Pozivali su na rat, pa se slikali zajedno na svakojakim skupovima. Pa je bio revolt međunarodne zajednice, pa su bile sankcije, pa je bio višestruki strah među ljudima. I tako već mjesecima, svi smo i dalje tu, svako u svojim ulogama. I stiglo je slavlje, a neustavno je. I niko ne zna šta Ustav kaže za treći puk i za limeni orkestar, jer ovdje niko ne zna ko kakve obaveze ima. A nacionalistička infuzija samo kruži. Zastavice su visoko podignute, snage su postrojene. Kao totalni ustavni amater vidim da to nije igranka za nas male. Vidim da ni zapaljiva nacionalistička retorika neće ugrijati svu našu promaju, kao što znam da se od srpstva ne živi. I kao što još bolje znam da sutra neću da ispraćam brata ili sina sa hljebom i puškom. Ako je to cijena proslave, znam da ne želim da slavim. Ništa, osim onog što se proslaviti može i u svoja četiri zida.

Danas, 25 godina kasnije, na taj rođendan pričamo o povratku grijanju na drva. Dok cijeli svijet prelazi na solarno. Danas spominjemo toplane, dugove, hladne radijatore, a slavimo nešto što je stvoreno u nekoj hladnoj rupi, nečijim golim životom. Danas sam tužnija nego prije tih 25 godina, ne samo što sam za bar toliko pametnija, pa me više boli, već što smo nakon tog četvrt vijeka zaslužili bar da nam bude toplo. Ako već štošta nije.

Imam li nešto protiv 9. januara? Nemam, samo me ne intaresuje. Jesam li izdajnik? Vjerovatno jesam, ali me to još manje interesuje. Ovaj i ovakav 9. januar nije dan u kojem slavim pobjedu, slobodu, život, ono za šta se moj otac borio.

Hladno je bilo ovog 9. januara. Meni, ne zbog te žive i tog minusa, već zbog one mrtve nade. I što sam gledala nasmijana lica kojima je podjednako, ako ne i više, hladno. Al njima je bila dovoljna logorska vatra u daljini i Lepa Brena.

Jebi se, Nele, glupa ti je pjesma. Samim tim što govori o nama.

(Naslovna fotografija Aleksandar Čavić)

Pročitaj još

Od iste osobe