Rekli su

Štetosteron: Nedostaje mi komšinica čiji smo nos nalazili u našim stvarima

„Komšiluk je svetinja.“ „Kada ti gori kuća, komšija ti je najbliži rod.“ “Budi dobar sa komšijama, sine, ne znaš kad će ti neko od njih zatrebati.” To je sve govorila baba. Inače, baba je do kraja života uspjela da se…

Štetosteron

„Komšiluk je svetinja.“ „Kada ti gori kuća, komšija ti je najbliži rod.“ “Budi dobar sa komšijama, sine, ne znaš kad će ti neko od njih zatrebati.” To je sve govorila baba.

Inače, baba je do kraja života uspjela da se posvađa sa cijelim komšilukom, iz raznih razloga. Recimo, sve žene u njenoj zgradi koje su živjele same su bile “kurve i raspuštenice”. Svi su pokušavali da je prevare i slažu. Nekoliko godina je optuživala komšiju sa sprata ispod da joj krade penziju tako što opija poštara, dok joj nismo objasnili da ona ne prima penziju i nikad je nije ni primala, jer ima nula dana radnog staža.

Tako da, zajebi babu. Alchajmer je jako neobičan cimer.

Hajde da posmatramo komšiluk kroz prizmu jedne zgrade.

Komšiluk je, bez obzira na grad i naselje u kojem se nalazi, uvijek „melting pot“. Baš kao što su sve zgrade na svijetu iste, u svim tim zgradama su uvijek svi ljudi isti.

Uvijek je tu onaj komšija koji živi iznad tebe, od kojeg na poklon dobiješ fleku na plafonu i saznaš da je mu je pukla cijev u kupatilu, a on čovjek otišao na ljetovanje. Uvijek je tu u stanu pored bračni par, golupčići koji se mlate 3-4 puta sedmično. I dan danas se sjetim bivše komšinice koja nas je stalno ubjeđivala da baš svaki dan za ručak jedu šnicle, i da je buka koju čujemo od lupanja mesa. Jest’, ako je ona meso. Jebiga, ljubav boli.

Tu je vazda i jedan stan, vlasništvo nekog nasljednika-srećnika, kroz koji je prošlo 3500 studenata. Jesam li vam pričao nekad koliko mrzim studente? Ima vremena. Studenti, naravno, uvijek kažu da ih u stanu ima troje-četvoro kada dođe vrijeme da se plati voda, jebem li im pleme neradničko.

Ili onaj jedan paranoični penzioner koji je jednom potkazao brata UDBI i od tada sam sebe smatra špijunom iza neprijateljskih linija. Njega ćete zateći kako je „slučajno otvorio vaše poštansko sanduče“ ili kako stoji ispred vrata vašeg stana i osluškuje šta se dešava unutra. On će se nogama i rukama boriti da do zadnjeg daha bude predsjednik ZEV-a (Zajednica etažnih vlasnika, nekadašnji Kućni savjet).

Zapravo, nije on jedini špijun. U zgradi je uvijek i jedna baba koja dane i noći provodi na prozoru i snima.

„Gospođo, kada je moj sin sinoć došao kući?“

„U 3:41, otprilike.“

To je kratki razgovor dvije komšinice iz serije „Srećni ljudi“, koji se desio u sve i jednoj zgradi ikad. Inače, ta baba jedva hoda i uvijek joj treba pomoć sa kesama kad krene stepenicama (jer liftu ne vjeruje), ali kada čuje zvuk automobila u 1 iza ponoći, skoči kao zec da vidi koji je to dasa ovaj put dovezao zgodnu komšinicu sa trećeg. Baba će to upisati u svoj tefter, i neće propustiti da komšinici sa trećeg u prolazu nabaci da joj je „baš dobar ovaj novi, vidi se po autu da je prilika“.

Inače, i zgodna komšinica sa trećeg postoji u sve i jednoj zgradi na svijetu.

Komšiluk je gorko-slatka stvar. Dobro, sudeći po ovih nekoliko prethodnih pasusa, više gorka. Ali i da je deset puta gori, počinje da mi nedostaje.

Zašto?

Nešto se narod zatvorio, odrodio. Nisam neki naročito tradicionalan tip, ali majku mu jebem, kako nam je vajber grupa zamijenila prelo?! (Prelo je sjedeljka, ako slučajno niste znali.)

Ne druži se komšiluk više, sad tavori po mrežama, komentariše i lajkuje.

KOS – komšijska obavještajna služba

Ako mislite da je „seen“ problem, razmislite bolje. Sine moj, kad te ona baba sa prozora seenuje da si došao „u 3:41, otprilike“, najeb'o si k'o žuti.

Komšinice više ne špijuniraju iza zavjese jedna drugu da vide šta je koja kupila, skuvala i obukla da bi rekle mužu „ona kurva je danas kupila mikrovalnu/skuvala pasulj/stavila lisicu oko vrata“. Sada jedna drugu stalkuju na instagramu pa pišu muževima na vajber „ona kurva je danas kupila djetetu Ajfon/uzela bezglutenski obrok za ponijeti/obukla Luj Vitona.“

Neće više niko sletiti u poderanoj potkošulji do komšijskih vrata da posudi šoljicu riže, SRAMOTA JE nemati, smijaće se ljudi.

Nema više djece ispred zgrade da ih pošalješ po cigare. Ako i ima, poslaće te tamo gdje sunce ne sija. Ili izvaditi kutiju iz džepa i ponuditi te.

Nema komšijskih akcija čišćenja snijega koje završe iznošenjem rakije i grudvanjem. Sada komšije sjede kraj norveškog radijatora sa telefonima u rukama – komentarišu kako se grad slabo čisti.

Nisam vjerovao da ću ovo ikad reći, ali VRATITE MI KOMŠILUK. Vratite mi komšiju koji buši djeci lopte, i babe koje iz glave znaju imovinsko stanje svakog komšije ponaosob, i klofanje tepiha na smjenu. Vratite mi koš ispred zgrade i negodovanje zbog mirisa zaprške u ulazu. Vratite mi zajednička radovanja kad neko u zgradi završi fakultet, vratite mi spontanu proslavu zlatne medalje u Indijanapolisu 2002.

Sve to mi vratite! Ali odma’, dok nisam nekom… znate.

Pročitaj još

Od iste osobe