Hrabra LolaPreduzetništvo

Nikola Kužet: Privatni biznis: 6 iluzija o preduzetništvu

tekst: Nikola Kužet

U narednim sedmicama pisaću vam o pokretanju privatnog biznisa. Kako me priča bude vodila pisaću o razlozima i motivima za ulazak u privatni biznis, opasnostima koje vrebaju sa svih strana, idejama za biznis projekte, načinima i metodama vođenja projekta, marketingu, kontrolingu i svemu što je u vezi sa temom ulaska u privatni biznis.

Mislim da ne postoji radno sposoban odrastao čovjek koji nije poželio da započne privatni biznis. Ipak, rijetki se odluče za taj korak, a još rjeđi su oni koji zaista uspiju u toj namjeri. Motivi za ulazak u privatni biznis su različiti. Ljudi željni privatnog biznisa često nemaju jasan motiv zbog kojeg to žele već im je okolina usadila u glavu misao da privatni preduzetnici žive kvalitetnije.

Moja lična priča o privatnom biznisu počinje ovako: uz pomoć roditelja i poslovnih partnera, sa 19 godina sam postao vlasnik i direktor privatnog preduzeća. Opstao sam dvije godine. Različiti faktori su uticali na zatvaranje biznisa, ali najbitniji je bilo moje neiskustvo i ignorisanje problema kad su se pojavili. Nakon ovog učestvovao sam u pokretanju i implementaciji mnogo poslovnih projekata sa manjim i većim uspjesima. S vremena na vrijeme analiziraću pojedine studije slučajeva iz projekata na kojima sam radio.

Za početak priče o startanju privatnog biznisa, hajde da razbijemo nekoliko iluzija o preduzetništvu i privatnom biznisu.

Mislim da ne postoji radno sposoban odrastao čovjek koji nije poželio da započne privatni biznis. Ipak, rijetki se odluče za taj korak, a još rjeđi su oni koji zaista uspiju u toj namjeri. Motivi za ulazak u privatni biznis su različiti. Ljudi željni privatnog biznisa često nemaju jasan motiv zbog kojeg to žele već im je okolina usadila u glavu misao da privatni preduzetnici žive kvalitetnije.

Iluzija broj 1: Dovoljno je imati dobru ideju, potreban kapital i donijeti hrabru odluku.

Hajde da budemo iskreni. Ideja, kapital i odluka za ulazak u privatni biznis nisu dovoljni. U stvari, vrlo često znače da ćete vjerovatno izgubiti kapital i razočarati se u preduzetništvo. Devet od deset privatnih preduzeća propadne u roku od dvije godine. Šanse da uspijete nisu baš velike. Ali, u tome i jeste kvaka. Da je sama odluka dovoljna većina ljudi bi bili preduzetnici, a znamo da nisu. Ulazak u biznis je tek početak borbe. Kako statistika kaže, šanse da propadnete su 90%, a sad se fokusirajte na onih preostalih 10%.

  • Iluzija broj 2:

Preduzetnici su vječiti optimisti sa vedrim pogledom na svijet.

Još jedna učestala zabluda jesta da su uspješni preduzetnici vječiti optimisti. Nisu. Oni su brutalni realisti. Često i vrlo oprezni umjereni pesimisti. To ne znači da nisu hrabri. Jesu, samo znaju koliki je ulog i šta mogu izgubiti sa nepromišljenim potezima. Između dobre i loše vijesti preduzetnik će prvo htjeti da čuje lošu. Dobra vijest je lijepa stvar, ali loša te može uništiti. Ignorisanje aktivnosti konkurencije, promjene trendova, promjene zakona, valutne promjene i slični eksterni faktori mogu uništiti biznis u kratkom roku. Dobar preduzetnik mora biti svjestan svih internih i eksternih opasnosti koje mu mogu ugroziti biznis.

  • Iluzija broj 3

Preduzetnici ne rade puno.

Preduzetnici rade više. Puno više od običnih radnika. Privilegija od 40 radnih sati u sedmici je nešto što većina privatnih preduzetnika sebi ne može priuštiti ni u snovima. Dalek je put do uspjeha koji dozvoljava da se povučete iz biznisa i prepustite rukovodeću ulogu nekom drugom. Većina uspješnih preduzetnika to ne postignu za života, ali mnogi to i ne žele. Njihov biznis je njihovo čedo, nešto u šta su uložili sve svoje znanje, trud i kapital. Zašto bi se povlačili? Zašto bi odmarali? Njima posao nije težak, oni uživaju u tome. Oni razmišljaju o poslu i kada se voze na posao i kada voze sa posla i kada gledaju film i kada treniraju i kada jedu i kada su na odmoru. Često sanjaju posao. Zato se kaže da biznismeni rade 24/7. To može biti vrlo naporno, stresno i frustrirajuće. Rijetki pronađu balans između poslovnog i privatnog života i nauče se opustiti. Nažalost, postoje i oni kojima biznis upropasti privatni život. Ulog je veliki.

Hajde da budemo iskreni. Ideja, kapital i odluka za ulazak u privatni biznis nisu dovoljni. U stvari, vrlo često znače da ćete vjerovatno izgubiti kapital i razočarati se u preduzetništvo.

  • Iluzija broj 4:

Preduzetnici rade za sebe.

Preduzetnici ne rade samo za sebe. Rade za svoje radnike, rade za svoje kupce, rade za svoje dobavljače, sve saradnike i rade za državu. Radnici koji rade za platu rade samo za sebe. Ako prestanu dobijati platu, prestanu i dolaziti na posao. Oni uglavnom ne žele da razmišljaju o poslu kada im se završi radno vrijeme. I imaju tu privilegiju. Preduzetnici nemaju. Oni žive svoj biznis. Neisplaćene obaveze dobavljačima, kašnjenje plata, neisporučena roba, neplaćen porez, kvar na mašini, kvar na vozilu, kašnjenje sirovina, nenajavljena inspekcija su samo neke od situacija sa kojima se bore preduzetnici. OK, bore se i radnici na plati sa istim problemima, ali oni uvijek imaju opciju da promjene kompaniju. Preduzetnici nemaju. U ovom slučaju radnici na plati su u velikoj prednosti.

  • Iluzija broj 5:

Preduzetnici puno zarađuju.

Preduzetnici rade više. Puno više od običnih radnika. Privilegija od 40 radnih sati u sedmici je nešto što većina privatnih preduzetnika sebi ne može priuštiti ni u snovima.

Preduzetnici često zarađuju puno manje nego eksperti koje angažuju privatne kompanije. Naročito kada se radi o vlasnicima malih biznisa. Eksperti za finansije zarađuju više, IT stručnjaci zarađuju više, poslovni konsultanti zarađuju više i još mnogi drugi profesionalci zarađuju veći novac nego većina preduzetnika. Pored veće zarade, eksperti su izloženi minimalnom riziku. Nisu rijetke situacije da preduzetnici založe privatnu imovinu kako bi ušli u poslovnu investiciju. Iako ovaj potez ne bih nikad nikom preporučio, mnogi su sa takvim rizikom ostvarili veliki uspjeh.

  • Iluzija broj 6:

Osnovni motiv za ulazak u privatni biznis je novac.

Preduzetnici koji ulaze u privatni biznis samo radi novca vrlo teško opstanu u biznisu. Osnovni motiv za ulazak u biznis kod većine uspješnih preduzetnika je bila biznis ideja za koju su bili ubjeđeni da je ostvariva. Smatrali su da postoji nepopunjen dio tržišta ili da oni mogu na bolji način pružiti određenu uslugu. Novac ne smije biti cilj. Novac je nagrada i obično dolazi posljednji.

Serijal priča o startanju privatnog biznisa, koje ću u narednom periodu da dijelim sa vama, trebao bi da bude motivacionog karaktera, a ja sam se, odmah na početku, uhvatio iluzija i problema. OK, da vidimo i drugu stranu preduzetništa. Sada kad smo ustanovili da u preduzetničkim vodama ne teče med i mlijeko, da je borba za opstanak teška i surova, da preduzetnici više rade, a često i manje zarađuju samo po sebi se postavlja pitanje koji je onda uopšte motiv za ulazak u privatni biznis?

Preduzetnici često zarađuju puno manje nego eksperti koje angažuju privatne kompanije. Naročito kada se radi o vlasnicima malih biznisa. Eksperti za finansije zarađuju više, IT stručnjaci zarađuju više, poslovni konsultanti zarađuju više i još mnogi drugi profesionalci zarađuju veći novac nego većina preduzetnika.

Evo par konkretnih: preduzetnici su pokretači ekonomije, stvaraoci poslova, kreatori dodatne vrijednosti, vizionari koji su u stanju da obogate naciju i promjene društvo na bolje, oni kreiraju ekonomiju u kojoj se generiše porez i obezbjeđuje funkcionisanje države. Nagrade koje oni uživaju ne mogu se mjeriti samo novcem. Te nagrade su osjećaj samoostvarenja i ponosa. Materijalno bogatstvo je šlag na torti. Uspješni preduzetnici, vizionari imaju priliku da kapitalom i društvenim uticajem promjene na bolje sredinu u kojoj žive, svoj grad, kraj, državu ili cijelu svijet. Ako mislite da pretjerujem proučite biografije Henrija Forda, Stiva Džobsa, Endrjua Karnegija, Kozima Medičija, Bila Gejsta, Jove Kurtovića ili Đorđa Vajferta.

Zatvori reklamu