FeminizamHrabra Lola

Kako prećutiš, kad spusti ruku na tebe?

Ima neke mudrosti u životnoj školi. Tamo gdje te ne uče nenasilnoj komunikaciji, gdje nisi polaznica pred kojom je test za prolaz, gdje nema završnog testa. Kucam rečenice iz kreveta. Nekoliko dana na nogama, u trci za pranjem šoljica od…

Ana Kotur

Ima neke mudrosti u životnoj školi. Tamo gdje te ne uče nenasilnoj komunikaciji, gdje nisi polaznica pred kojom je test za prolaz, gdje nema završnog testa.

Kucam rečenice iz kreveta. Nekoliko dana na nogama, u trci za pranjem šoljica od kafe za sve ljude koji nam prolaze kroz njegov sadašnji i moj budući životni prostor, da podijele s njim tugu jer nema više žene koja ga je rodila, epidemija gripe, minus u prozoru, dali su rezultat u bolnom grlu, kašljanju zbog kojeg se iz rukava izvlače svi narodni lijekovi kojih se u duetu možemo sjetiti i ležanju pod dekom debelom tri tone.

Kaže mi, dobro sam prošla s vrućom, kiselom limunadom, pokojna svekrva bi me zasula duplo ružnijim i višestruko efikasnijim lijekovima.

U krevetu završih nakon što je ušao u sobu i ugledao me za radnim stolom.

“Šta radiš?”, pita.

“Ma piše mi se. Imam potrebu da pišem”, odgovaram.

Kontam se, neću dugo. Samo malo da ustanem.

“Odmah da si legla!”, zagalami.

I prije nego što u glavi prosječnog čitaoca ova scena pređe u horor scenu u kojoj ona pada na pod, a on dohvati kaiš, oklagiju ili bilo šta pogodno za stvaranje podliva ili lomljenje kostiju, prilazi i diže me iz stolice. Onako dok ga grlim oko vrata, kako dižemo ljude koji ne mogu sami. Jer trenutno ne mogu sama.

Hoda sa mnom do kreveta. spušta me s laptopom u krevet.

I onda mi prostruji kroz glavu – “Ne daj da ikad spusti ruku na tebe”.

U moru prozaičnih, kliše rečenica, možda onih riječi koje kažeš kad nemaš šta drugo, jer osim toga ne postoji bliskija riječ, ne postoji riječ koju vrijeme neće uobličiti u dešavanje, čujem razgovor sa ženom decenijama u braku.

Prepričava sopstveno iskustvo sa svekrvom, koja joj je spominjala samo da ne smije da dozvoli da ‘on spusti ruku na nju’. Onako kako se već odvijalo u horor sceni. Teško, neoprostivo i nedopustivo.

Prepričava, nikad i nije spustio. Nije taj tip, što utvrđujem i po osmijehu koji mu se potkrada dok ona ‘ispituje’ gdje je nestao na deset minuta. Osmijehu kojim završava rečenicu u kojoj je dva dvorišna ljubimca pustio u kuću na grijanje od par sati, dok ona prigovara što je toliko zagrijao njuške i repove, da se samo prehladiti mogu kad izađu opet na vrli minus. On zna da će ona prigovoriti, i da pritom ne misli baš ozbiljno, a ona zna da je prijavio dešavanje samo da se zna da je brinuo o svemu.

I opet vrati priču na spuštanje ruku. Gotovo pola vijeka ranije, neko ko nije njen, kome je bila tuđa kost, a dovoljno bliska, učio ju je da nikad ne možeš trpiti ono što ti ide na štetu.

Jer ruke su i tad, a i danas stvorene za preplitanje prstiju, dodir koji liječi i podržava, daje snage i čuva leđa.

Nadam se da ćeš konačno izgubiti odgovor na pitanje između ovih redova – kako mu dozvoliš da spusti ruku na tebe na nedozvoljen način? Kako ga pustiš da ti uzme dostojanstvo, da te ponizi modrinom na koži, da te zatvori u kalup kojim manipuliše?

Možda, da ćeš naći snage da spuštanju ruku daš drugačiji smisao. Nečija životna mudrost ti je to ostavila u zadatak, kao najdragocjeniji biser.

I zasigurno, da ćeš zbog toga zavoljeti sebe, jer ako koža treba da te služi, neka bude baršun kojim ćeš nekog pomilovati izjutra za lijep dan.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije