LjudiRadoznala Lola

Pjevate li i danas “Ja se zovem Ivana, a tata me zove zlato…”? Ivana ima nešto da vam ispriča

tekst: Vesna Drakulic

“Ja se zovem Ivana, a tata me zove zlato,

Rekla sam tati kad porastem udaću se za tebe

I zato rastem, rastem, i jedva čekam da porastem…”

Prošlo je mnogo godina otkada je simpatična djevojčica narandžaste kose po imenu Ivana Legin otpjevala ove stihove, dijelivši mikrofon sa legendarnim Zdravkom Čolićem. Prije toga je publiku na prostoru bivše Jugoslavije osvojila ulogom Amele u filmu “Kuduz”, kada je imala samo šest godina. I baš kada je njena karijera prave male zvijezde krenula uzlaznom putanjom, buknuo je rat.

Sa roditeljima i mlađim bratom Viktorom godine je provela u izbjeglištvu, mijenjajući adrese, gradove i zemlje da bi se nakon Zagreba, Beograda i Rusije, napokon skrasila u Australiji. Danas ima 33 godine i bavi se režijom, produkcijom i marketingom. Samo za magazin “Lola” Ivana je otkrila detalje o danima svoje slave, zašto joj je bila smiješna Čolina frizura, čega se najradije sjeća sa snimanja filma “Kuduz”, kako je izgledao njen život tokom rata, ali i kako danas živi u dalekoj Australiji.

Kako je došlo do toga da dobijete ulogu djevojčice Amele u filmu „Kuduz“?

Sasvim slučajno. Jedno nedjeljno poslijepodne šetali smo familijarno Skenderijom i naišli smo na red dotjeranih i uzbuđenih djevojčica. Otrčala sam u tu grupu curica da vidim šta se dešava, da bih se odjednom našla ispred kamere i Ademira Kenovića koji me je onako na prepad pitao da brojim (nisam znala, pa je otuda potekla poznata scena u filmu kada brojim), i da plačem i još neke sitnice. Nakon mjesec dana Kenović je nazvao moje roditelje da im kaže da sam ušla u uži krug i da se dvoumi  između mene i još jedne curice. I tako sam poslije te zadnje audicije dobila ulogu Amele.

Danas ima 33 godine i bavi se režijom, produkcijom i marketingom.

Čega se sjećate sa snimanja filma?

Sjećam se svega što smo snimali, ali se najviše sjećam one scene u vozu i na željezničkoj stanici jer sam se baš smrzla, bili su neki teški minusi. I sjećam se da sam se dobro razboljela. Osim toga, najljepše uspomene su mi bile igranje sa pokojnim Božom Bunjevcem između scena. Jako smo se voljeli, a to je i očigledno u sceni u filmu u kojoj mu trčim u zagrljaj.

Poslije nekoliko godina ste se susreli sa Slobodanom Ćustićem koji je u filmu „Kuduz“ glumio Vašeg očuha. Ispričajte nam kako je prošao taj susret?

Vidjela sam Slobodana u Beogradu prije njegove predstave daleke 2010. godine (ne mogu da se sjetim kako predstava zove, tema je bila povratak dijaspore u Sarajevo).  Podsjetili smo se kako nam je bilo super tokom snimanja i kako sam promijenila osjećaje prema njemu poslije premijere „Kuduza“ kada sam kroz dječije oči po prvi put vidjela film i shvatila šta se ustvari desilo u njemu. Ubio mi je mamu u filmu. To nisam mogla da mu oprostim. Bilo mi je svega šest godina, dobro sam i shvatila poentu filma.

Sjećam se svega što smo snimali, ali se najviše sjećam one scene u vozu i na željezničkoj stanici jer sam se baš smrzla, bili su neki teški minusi. I sjećam se da sam se dobro razboljela.

Osim po ulozi u filmu „Kuduz“, publika sa prostora bivše Jugoslavije Vas pamti i po duetu „Čaje šukarije“ sa Zdravkom Čolićem. Kako je uopšte došlo do saradnje s njim?

Sa „Kuduzom“ je sve krenulo nekim ludim tokom. Telefon nam nije prestajao zvoniti. Jedan od tih poziva bio je i od Gorana Bregovića, sa ponudom da učestvujem u pjesmi „Čaje Šukarije“ sa Zdravkom Čolićem. Nakon konsultacije sa Kenovićem, roditelji su me pitali da li ja to želim, a meni je to sve bilo kao igra, tako da sam se radosno složila.

Ubio mi je mamu u filmu. To nisam mogla da mu oprostim. Bilo mi je svega šest godina, dobro sam i shvatila poentu filma.

Sjećate li se neke anegdote iz tih dana kada ste nastupali sa Zdravkom Čolićem?

Sjećam se snimanja u studiju sa Zdravkom gdje sam ga zezala da je curica zato što ima tako dugu kosu. Čini mi se da je promijenio imidž za tu ploču jer je na albumu lijepo zalizan sa kraćom kosom.  Možda je moja primjedba utjecala (smijeh).

Nakon mnogo godina susreli ste se sa Zdravkom Čolićem u Australiji. Kako je izgledao Vaš susret, o čemu ste razgovarali?

Susret je bio prijatan i proveli smo skoro jedan cijeli dan šetajući Melburnom. Teme su varirale između naših sadašnjih života, želja za budućnost i podsjećanja na one kratke trenutke koje smo proveli skupa. Iskreno rečeno, ja sam Zdravka viđala samo na pozornici ili tokom nekog intervjua. I to je bilo to.

 

Ratni vihor Vas je odnio daleko od rodnog Sarajeva. Kako je izgledao Vaš život devedesetih godina?

Izbjeglištvo je išlo preko Beograda, Zagreba, Rusije pa tek onda do Australije. Kao i svima ostalima što su lutali svijetom pokušavajuci naći svoj kutak mira i sigurnosti bilo je nemirno, nesređeno i nestabilno. Tek što smo se navikli na jednu školu i način življenja, našli smo se u drugom okruženju sa novim jezikom i kulturom (ovo se odnosi na Rusiju i Australiju).

Nakon mnogo selidbi, Vi i Vaša porodica ste otišli u Australiju. Koliko Vam je bilo teško adaptirati se na način života u toj zemlji?

Pošto sam bila već tinejdžerka to je doprinijelo da sam se prvih nekoliko godina osjećala malo izgubljeno. Moj brat Viktor se mnogo brže uklopio nego što sam ja. Bio je mlađi i osjetio se puno slobodnije nego igdje prije toga. Australija definitivno pruža taj osjećaj. No, nije me dugo ta zbunjenost držala tako da sam se ubrzo pronašla i osjetila sam da mogu Melburn zvati svojim gradom. Ovdje sam već  21 godinu. Ovdje pripadam više nego igdje, iako mi srce još uvijek kuca u ritmu Sarajeva i naših krajeva.

Sjećam se snimanja u studiju sa Zdravkom gdje sam ga zezala da je curica zato što ima tako dugu kosu. Čini mi se da je promijenio imidž za tu ploču jer je na albumu lijepo zalizan sa kraćom kosom.  Možda je moja primjedba utjecala.

U Australiji ste završili fakultet za film i televiziju i danas ste više iza kamere nego ispred nje. Zbog čega ste donijeli takvu odluku?

Da, danas se bavim režijom, produkcijom i marketingom. Poslije mog iskustva sa javnim životom to me više nije privlačilo, a znala sam da ako se posvetim glumi kamere će prirodno da privuku taj život. Međutim, ljubav prema filmu i kreativnosti nikad nije umrla. Teče mi kroz vene. Tako da je najbolja solucija bila da se posvetim režiji i produkciji.

Ipak, prije odlaska iza kamere ostvarili ste nekoliko uloga i u Australiji. Možete li nam reći nešto više o tome?

Sve je to bilo amaterskog tipa.

 

Radili ste kao asistent Karen McPherson na filmu „Pop“. Kakvo je to za Vas bilo iskustvo?

Karen McPherson i ja smo surađivale na mnogim projektima prije tog filma. Ovaj projekat  je jedan od prvih koje smo same uradile od početka do kraja. Uživala sam raditi sa djecom. Obožavam ih! Karen i ja uglavnom radimo na projektima koji su vezani za djecu. Mališani vole da rade sa mnom na setu jer im dozvoljavam da budu ono što jesu, samo djeca. Polazim od svog iskustva i trudim se da im uvijek sve ostane u divnom sjećanju, šta god da rade.

Poslije mog iskustva sa javnim životom, to me više nije privlačilo, a znala sam da ako se posvetim glumi kamere će prirodno da privuku taj život. Međutim, ljubav prema filmu i kreativnosti nikad nije umrla. Teče mi kroz vene. Tako da je najbolja solucija bila da se posvetim režiji i produkciji.

Da li Vas iznenađuje činjenica da Vas se ljudi i dan danas sjećaju zbog Vaše uloge u filmu „Kuduz“ i pjevanja sa Zdravkom Čolićem?

Moram priznati da nakon 25 godina čovjek očekuje da to malo sve izlapi, ali ne čudi me da je „Kuduz“ tako značajan film jer priča je dočarana na veoma realan i dirljiv način. „Kuduz“ ima sve što kultni film treba da sadrži. Čola je legenda tako da me ne iznenađuje ni to da ta pjesma živi i dalje iako sam je zadnji put uživo sa Čolićem izvela na „Mesamu“ 1991. godine. Nikad poslije nije bilo prilike da tu pjesmu još jednom otpjevamo skupa.

Koliko Vam je slava donijela, a koliko odnijela?

Donijela mi je jedno predivno iskustvo koje me je izgradilo u današnju osobu, ali mi je definitivno odnijela privatnost i s time donijela pravo da svako ima neko zasluženo i nezasluženo javno mišljenje o meni. I da me život nije odveo na ovu stranu svijeta i otkačio od tog javnog života, mislim da bih to sama izabrala nakon kratkog vremena. Imati toliki fokus na dijete koje izgrađuje svoj identitet je veoma nezdravo i zbunjujuće. Zahvaljujući mojim roditeljima koji su i sami to vrlo brzo shvatili, uspjela sam izgraditi identitet koji  je baziran na individualnosti, iskrenosti i poštovanju najvećih vrijednosti života.

Baš kada ste krenuli uzlaznom putanjom prema zvijezdama prekinuo Vas je rat i godine koje su uslijedile proveli ste u izbjeglištvu. Koliko Vas je to ojačalo i formiralo kao osobu? Koja je najvažnija životna lekcija koju ste tada naučili?

Lako nije bilo, da se razumijemo, ali se ubrajam među veoma sretne osobe jer je moglo biti mnogo gore. Ovakva iskustva definitivno ojačavaju, ali mali ožiljci će uvijek biti prisutni, nekada će zasvrbiti ili se upaliti, obično kada to najmanje očekujemo. Međutim, ja to gledam kao proživljen život i kad taj ožiljak zasvrbi samo me podsjeti da sam u svojih 33 godine preživjela što mnogi nisu sa 90. I to me na neki način ispunjava.

Čola je legenda tako da me ne iznenađuje ni to da ta pjesma živi i dalje iako sam je zadnji put uživo sa Čolićem izvela na „Mesamu“ 1991. godine. Nikad poslije nije bilo prilike da tu pjesmu još jednom otpjevamo skupa.

Ko je Ivana Legin privatno?

Privatno sam privatna (smijeh). Mogu vam samo reći kako me drugi doživljavaju. Čula sam da me opisuju kao osobu koja nema mira i radi na raznim projektima istodobno. Ti projekti nisu vezani samo za film nego i za dobrotvorne akcije. Imam široke interese i volim da sve iskusim u životu. Drugo što bi rekli je da sam posvećena spiritualnosti i da su joga i meditacija sastavni dio moga dana. Treće što bi rekli je da sam društvena i da volim pomagati ljudima.
Trenutno završavam magistarski rad iz psihoterapije jer sam fascinirana snagom naših misli i kako okruženje i situacije mogu utjecati na razvoj svijesti, a sa time i  karaktera. Vjerujem da nikada neću prestati da učim kroz razna životna iskustva. Svaki novi izazov je nova šansa da proširim i produbim svoje spoznaje.

Zatvori reklamu