LjudiRadoznala Lola

Danas je tačno dvadeset i četiri godine od njegove smrti.

Bila je ratna 1993. Grupa pripadnika Vojske Republike Srpske je 21. januara legitimisala stanovništvo na pijaci u Trebinju. Jedan od njih nije bio “njihov”. Bio je to Alen Glavović, kriv što je Alen, kriv što je pogrešna osoba u pogrešno…

Sara Velaga

Bila je ratna 1993. Grupa pripadnika Vojske Republike Srpske je 21. januara legitimisala stanovništvo na pijaci u Trebinju. Jedan od njih nije bio “njihov”.

Bio je to Alen Glavović, kriv što je Alen, kriv što je pogrešna osoba u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Krenuli su ga maltretirati i tući.

Srđan je priskočio u pomoć, ali ne njima, već njemu. Bez obzira na to što je on Srđan, koji pomaže Alenu. Smatrao je da je to njegova građanska dužnost, pomaganje svom sugrađanu. I bila je, ali ne iz ugla Vojske RS-a. Ostavili su Glavovića i kundacima pušaka premlatili Srđana. Od zadobijenih povreda Srđan je pao u komu i preminuo 27. januara 1993. godine. Srđanov otac je u čitulji napisao “Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost”.

Jedan od napadača na Srđana je poginuo tokom rata dok su ostali osuđeni na 28 mjeseci zatvora. Mjeseci zatvora naspram godina boli i patnje. Mjeseci kao kazna za neoprostivo. Nisu oni samo ubili Srđana, ubili su toleranciju, mir i suživot, jer ljudskost je kažnjena umjesto nacionalizma. Mogao je uraditi šta god poželi, ali samo dok brani Srbe.

Na koliko načina pogrešno. Užasno, zastrašujuće i ponižavajuće. Poražavajuće, jer tragovi udaraca po Srđanu bole i danas. Bole druge, koji pokušaju isto, a opet završe slično. Ne nužno osjećajući rane na tijelu, ali osjećajući ih u srcu, u duši i krhkim emocijama. Nekima je i danas zločin pomoći nekom ko nije njihove nacionalnosti. Nekima… a neki od njih i dalje vladaju.

Mjeseci zatvora naspram godina boli i patnje. Mjeseci kao kazna za neoprostivo. Nisu oni samo ubili Srđana, ubili su toleranciju, mir i suživot, jer ljudskost je kažnjena umjesto nacionalizma.

Izvor: Al jazeera

Srđan Aleksić je rođen 9. maja 1966. u Trebinju. Bavio se amaterski glumom i bio nagrađivan. Odrastao je sa ocem, koji je bio košarkaški trener. Prerana smrt majke i pogibija brata u udesu, ostavila su traga na njegovo djetinjstvo, ali i odrastanje. Ostavili su i na njegovog oca, koji se morao nositi sam sa smrću dvojice sinova. Srđo, kako ga je otac uvijek zvao, bio je prvak u plivanju i sa samo osam godina ušao je u izbor za najboljeg sportistu grada Trebinja.

Kao što to obično biva sa herojima, oni su nevidljivi dok žive, a hvaljeni posthumno. Dodijeljena mu je Povella Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH, ulica u Sarajevu je nazvana po njemu, prolaz u Novom Sadu ali i podignuta spomen ploča, kao i u Pančevu. Medalja “Miloš Obilić” za hrabrost, uručena je njegovom ocu u Beogradu. Snimljeni su filmovi “Krugovi” i “Srđo”. Napisane stotine članaka, nazvano nekoliko konkursa i nagrada po njemu. Sve osim jednog.

Kao što to obično biva sa herojima, oni su nevidljivi dok žive, a hvaljeni posthumno.

U rodnom Trebinju i dan danas nema spomen ploče. Nema ga na spisku heroja i tek poneko bojažljivo priča o njemu kao takvom. Njegov grob posjećuju mnogi, a često i sam Alen Glavović, kojeg je spasio. Na taj način Srđan živi kroz život koji je na simboličan način poklonio Alenu.

Advokat optuženih za ubistvo na suđenju izjavio je samo jedno: “Tako mu i treba kada je branio balije”. A sve do danas očigledno niko nije vidio za potrebno da se demantuje ova nebuloza i da se čovjeku oda priznanje u gradu u kojem je živio, poginuo i podsjetio na ljudskost koja ne poznaje granice.

Bio je Srđan, koji je pomogao Alenu.

Srbin koji je pomogao Muslimanu.

Čovjek koji je pomogao čovjeku. I ništa više.

Izvor: 24 sata

Nije smatrao da je to pogrešno. Da su to neki “naši” i “vaši” već je radio ono što je smatrao ispravnim u tom trenutku. Danas bi imao 50 godina. Bio otac djeci koju bi učio da budu ljudi, bez podjela i nacionalnosti. Bio zreo čovjek, koji o ratu govori sa emocijom koja se zove tuga.

Ne bi veličao žrtve jednih, a ponižavao druge, jer žrtva je žrtva, ona nema boju, nacionalnost, vjeroispovijest i godine. Ona je mrtva, povrijeđena, uništena. Ona je žrtva. A Srđan je to znao, zato je i poginuo, jer je bilo previše žrtava oko njega, da bi gledao kako mu pred očima odlazi još jedna. On je bio taj koji je bez trunke razmišljanja vjerovao svom instinktu i pomogao. Bio je čovjek.

Danas je tačno dvadeset i četiri godine od njegove smrti. Na današnji dan ugasila se svijeća mladog života, ali nikada nije prestala goriti u ljudima koji žele osvijetliti tamu. Koji žele prekinuti jednoumlje, koje i dvadeset i kusur godina nakon rata hoće dijeliti ljude.

Koji žele vladavinu terora, jer ljudima je najlakše upravljati kad se plaše. A on se usudio. I poginuo radeći jedinu ispravnu stvar.

Bio je Srđan, koji je pomogao Alenu.

Srbin koji je pomogao Muslimanu.

Čovjek koji je pomogao čovjeku. I ništa više.

Pročitaj još

Od iste osobe