FantastičnoZabavna Lola

SANDA MEŠINOVIĆ: SVOJ ŽIVOT VIŠE NE PLANIRAM

Mislim, po prvi put u životu nemam pojma šta će se desiti. Po prvi put nemam plan. Nemam već ucrtan godišnji odmor, model cipela koje želim za proljeće ili šta ću sutra obući na posao. S druge strane, nemam ni…

MOJE JE DA PIŠEM. TVOJE JE DA ČITAŠ. NAŠE JE DA SE PREPOZNAMO Sanda Mešinović

Mislim, po prvi put u životu nemam pojma šta će se desiti. Po prvi put nemam plan. Nemam već ucrtan godišnji odmor, model cipela koje želim za proljeće ili šta ću sutra obući na posao.

S druge strane, nemam ni stvari za kojima se osvrćem unazad. Ne mori me prošlost, ne preispituju neki davno prošli događaji, teške situacije, bivše ljubavi. Nemam ništa od toga.

Nemam plan za budućnost ni kofer za prošlost.

Imam samo ovaj tren u kojem vam pišem ovaj tekst. Sada je 21.48. Četvrtak veče. I ovo što čitate nastaje upravo u momentu u kojem ispisujem ovo što ispisujem, nakon što sam maloprije sjela i otvorila laptop. Prije pet minuta sam došla iz kafane u kojoj nisam ni pomislila koja je tema mog teksta.

I, evo ga. Nastaje.

Po prvi put nemam plan o kućici sa cvijećem, izgledu i zanatu čovjeka mog života, lokaciji i rati mog stana, kalkulaciji penzije i poziciji grobnog mjesta. Nemam ništa od onoga čime sam zamajavala svoju glavu otkad znam za sebe… Godinama. Kao i svi, uostalom.

Nemam plan, a moj život se odvija po nekom planu za koji OSJETIM da je pravi.

I po prvi put sam mirna.

I srećna.

Ali, priznajem, bilo je momenata kada su se u mojoj glavi nalazio roj. Jato… Na momente i krdo ludih misli.

Sjećam se, kada sam prihvatila dobro plaćen posao, kako su svi skočili da treba da kupim stan, da je vrijeme i da trebam sebe da obezbijedim, jer ko će drugi.

Ja samo govorila: “NE-ĆU”!

Tada se sve u meni bunilo i vikalo da ne želim sebe vezati kreditom, da neću grcati za zidove, dok je duša još uvijek gladna svjetskih prostranstava.

Podstanar sam skoro trinaest godina i ne žalim ni za jednom markom koja je data za moj brlog. Svi mi kažu da sam luda, ja kažem – neka sam. Ništa mi nije nedostajalo niti mi nedostaje. Putujem i dalje, odškolovala sam samu sebe, platila svoja tri fakulteta koja imam, sve radionice na koje sam išla, putovanja, sve telefone, sve cipele i ničeg željna nisam ostala.

Ta “ludost”, kako je nazivaju, naučila me mobilnosti, slobodi, nevezivanju za materijalno i srušila vjerovanje u konačnost. Naučila me da ne planiram. I naučila me da SMIJEM mimo plana.

Sjećam se i momenta kada sam imala pritisak da je vrijeme da se udam. Pobogu, šta čekamo? Što TO ne potpisujemo? Šta mi uopšte PLANIRAMO? Toliko me morila ispravnost naše zajedničke odluke, da sam na momente mislila da smo crne ovce gdje god da dođemo.

“A da nas pustite malo na miru? Nemamo pojma, ne planiramo.”

Toliko je u pojedinim momentima bilo naporno ljudima odgovarati, da smo oboje na kraju zaćutali. I nakon toga došli do kraja. Nismo poklekli normama ponašanja, shvatili na vrijeme da je ljubav prošla i razišli se. I nikad nismo bili srećniji oboje nego sada.

A neki plan s početka je bio da život provedemo skupa.

Mi, u stvari, svi ostarimo prije vremena.

Nekako su nas vijekovima odgajali da odrastemo što prije i to prema nekakvom planu. Ne samo naše generacije, već i generacije mojih roditelja, moje bake i dede i svih onih iza.

Ucrta se sve, kako da se ponašamo, koji fakultet da upišemo, koga da ženimo, kako da živimo. Sve nam lijepo isplaniraju, da nam ne preostaje ništa drugo nego da taj plan ispunimo. Pa se onda uozbiljimo sa dvadeset četiri godine i, ukoliko slučajno nemamo mapu puta svakog koraka, ucrtan svoj krov nad glavom, iskreiranog muža, izmaštano petoro djece i kreditnu karticu, za sebe mislimo da nismo uspjeli.

Da nismo vrijedni i da nas niko neće.

Požurimo brže-bolje da dignemo kredite, opravdamo postojanje, ulaganje, očekivanja i sami sebi zadamo šah-mat sa ratama na trideset godina, cipelama koje nas žuljaju ili silnim obavezama koje sebi natovarimo kao dodatni modni assesoir svakog dobro osmišljenog života.

Ali, šipak.

Uglavnom ostanemo željni svega. Života, sreće, slobode, smisla.

Sebe.

I hajde što planiramo, ali što se mi onda i vazda za nešto brinemo. Stalno smo u borbenom položaju i stanju pripravnosti. Sad će rat. Šta ćeš ako dobiješ otkaz? Šta ćeš ako daš otkaz? Šta ćeš bez njega? Šta ćeš bez nje? Pravi novi plan, iznova i iznova.

Pa čekaj malo, ako imamo plan za kojeg ste mi rekli da sigurno funkcioniše, zašto se, koji đavo, i dalje brinem, lupam glavu i punim strahovima?

Neću to da radim i to je poenta.

Jebeš planiranje, ja ću po svom, rekoh sebi davno.

Odlučila sam da pustim sve i kormilo prepustim Kosmosu. On zna šta je najbolje za mene bolje nego što ja znam šta je najbolje za mene. Hiljadu puta mi je potvrdio.

Jer, ljudi moji, gdje nam piše da moramo imati plan?

I gdje piše da moramo imati, na primjer, taj stan? I do koje godine? Šta nedostaje tome da budem podstanar neko vrijeme ili, ako želim, i cijeli život? Šta će se desiti ukoliko odlučimo promijeniti posao?

Ćuskije će padati? Biće smak svijeta?

Neće.

Trava će i dalje rasti, a sunce će izlaziti na Istoku. Vjerujte mi, been there done that.

Stoga, ja ću da galamim i vičem da su planovi glupost. I da glavu zamajavate bezveze. Umjesto toga, imajte malo vjere u sebe i vjere u nešto veće od vas, jer suštinski znate ISTINU.

ISTINA je da, dok mi kujemo planove i živimo u budućnosti na osnovu naše prošlosti, Bog se smije.

Crkava od smijeha.

Crče, u stvari!

Jer on, isto kao i Ti, zna da se život ne odvija po ucrtanom planu.

Već po onom što ti je ON sam namijenio.

 

Let the #SMess be with you.

#Sandologija

Mess – engl. nered.

Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.

Pročitaj još

Od iste osobe