PorodicaPraktična Lola

Mi, nemajke, ponekad djetetu damo kupovnu kašicu

tekst: Brankica Raković

Biti s one strane ekrana nije uvijek tako lako. U ovom vremenu kad svi pišu i kad bi svi da njihovo mišljenje čuju drugi, vremenu koje ima i svoje prednosti i mane, kao i svako drugo vrijeme, svašta mi je prošlo kroz ruke.

O raznim mišljenjima sam morala razmišljati i pokušati ih prebrojati u klikove. Ono što je sasvim sigurno – samo dajte neku mameću temu, posebno još ako veliča sve talente savršene majke – i taj dan ne morate imati nijedan drugi tekst.

Kao što majci možete prodati haljinu za 60 KM koju će beba samo jednom obući, tako joj dajte i tekst u kojem se sva njena odricanja isplate, čak i kad ona sama u njih nije sigurna, i dobro i vama i njoj.

Ovo nije jedan od tih tekstova. Jer ja prosto nisam savršena.

Mi, nemajke, djetetu damo telefon (!!!) i pustimo crtani na telefonu samo da bismo na miru otišle u toalet ili eto, možda, uključile epizodu serije.

Mi, nemajke, ne pošaljemo 14 poruka kad ostavimo dijete tati ili tetki.

Mi, nemajke, poslije 13 mjeseci prestanemo dojiti dijete, jer više nemamo snage ni volje ni živaca, iako mlijeka ima za troje.

Mi, nemajke, ponekad u WC-u ostanemo i duže nego što treba samo da bismo pročitale taj tekst sačuvan prije tri dana ili dvije stranice knjige.

Mi, nemajke, čak i vikendom odemo na kafu s drugaricama, iako su to dani kad ne radimo pa bi, jelte, trebalo 24h biti s djetetom.

Mi, nemajke, odvedemo dijete u kafić u kojem čak poneko i zapali cigaretu i molimo se svim božanstvima da beba na putu do kafića zaspi kako bismo mogle da popijemo kafu i klikćemo opet po nekim tekstovima vezanim za bebe, ali Božemoj.

Mi, nemajke, ponekad plačemo jer ne možemo više da ustajemo noću.

Mi, nemajke, ponekad djetetu damo kupovnu kašicu i kupimo jabuku u supermarketu.

Mi, nemajke, nemamo tetu koja ima kravu za koju zna da nije prišla ikad ičem prskanom.

Mi, nemajke, nemamo baštu na terasi i ne koristimo so s Himalaja i cimet s Cejlona.

Mi, nemajke, ponekad dijete obrišemo i vlažnom maramicom.

Mi, nemajke, ne mislimo da sve znamo i ne upiremo prstom u druge majke koje nešto rade (ne)pravilno.

Mi, nemajke, ne nosimo Asepsol sa sobom u torbi.

Mi, nemajke, nemamo na internetu 1001 fotografiju djeteta i na kafama s drugima ne pričamo skoro nikako o djeci. (užas, znam)

Mi, nemajke, se ponekad poželimo onog vremena s mužem, gledanja filma bez 12 prekida, nedajbože spontanog seksa ili kafe koja traje duže od 45 sekundi.

Mi, nemajke, ponekad kukamo i imamo osjećaj da ne možemo više.

Mi, nemajke, najviše na svijetu volimo svoju djecu.

I ne znam kako, ali evo ova moja je stalno nasmijana, brbljiva, trči, jede sve što pred nju stavim, voli me, mazi se, svaki dan napreduje i nije nećerka, iako ima nemajku.

Izašla sam iz tog takmičenja za najbolju majku onog trenutka kada sam shvatila da moja Lola neće znati azbuku s 13 mjeseci i neće voziti avion s tri godine.

Kakva je, takva je, moja je. A ja njena. Za zauvijek. Vidjećemo kakve ćemo obe ispasti.

Savršene majke, nemojte me osuđivati mnogo. Preživjećemo nekako nas dvije, ne brinite.

Nemajke, vidimo se negdje na kafi.

P.S.

Ne mora baš svako mišljenje da se poklopi s vašim. U tome je ljepota života.

Zatvori reklamu