Ljudi s olovkama

Edina Kovač: Ja sam spremna

Koračam ulicom polako i povremeno dižem glavu prema prelijepom plavetnilu bez i jednog oblaka, upijajući posljednje jesenske zrake sunca. Zažmirim i upijam sreću. Da ne postoji opasnost od sudaranja sa drugim prolaznicima, najradije bih hodala sa glavom podignutom prema gore….

Ljudi s olovkama

Koračam ulicom polako i povremeno dižem glavu prema prelijepom plavetnilu bez i jednog oblaka, upijajući posljednje jesenske zrake sunca. Zažmirim i upijam sreću. Da ne postoji opasnost od sudaranja sa drugim prolaznicima, najradije bih hodala sa glavom podignutom prema gore. Prema visokim ljepoticama iz Austrougarskog  doba, pticama, lišću koje pada sa drveća, suncu. Suncu koje mi šalje toplinu koja fali. Nije to do hladnog oktobra niti do vjetra u planinama okruženom Sarajevu, nego do ljudi. Utučeni,zamišljeni pogledi govore da svako svoju bitku vodi. U ovoj nam napaćenoj Bosni, šta drugo očekivati od dana nego vođenje bitki, sa ovim ili onim ishodom. I u toj borbi, ljudi otupe, zamrznu emocije, postanu robovi svakodnevnice.

Sjetim se priče svoje nene, koja život pamti od 2.svjetskog rata, dok je sa majkom i sestrama bježala sa Hercegovačke zemlje, kako su ljudi u „ono vrijeme“ bili drugačiji,bolji. Navodi ona primjere kako se kod komšije tražio spas, hljeb dijelio ne gledajući ko je čiji i onda u naletu emocija i sjećanja, zastane i samo kaže : „Bilo je teško, ali danas je teže…“ . I onda ja danima razmišljam kako ženi koja je morala sa svog ognjišta otići, preživjeti dva užasna rata, može biti gore sada nego prije. Pa se sjetim kako danas vlada ona  „ nek komšiji crkne krava“ i uplašim se da li ću imati i ja kod koga tražiti spas. Kad bolje razmislim, ja i ne poznajem svoje komšije, znam ih likom, imenom ne.Ni oni mene ne znaju. Prolazimo jedni kraj drugih,automatski pozdravljamo,klimamo glavom a uopće se ne registrujemo.Da li bi mi taj komšija (čitaj stranac) pomogao sutra ako zatreba? Znam šta bi mi nena rekla na to. Ona kaže da tek kada je došla u Bosnu ( prelazak sa Hercegovačke zemlje, za nju  je kao seoba u drugu državu ) , vidjela da ljudi zaključavaju vrata, pored živog komšije. Danas je to obavezno,ma dvaput ako može.

Mogućnost da poredim „ono“ i „ovo“ vrijeme, nemam.Žao mi je što i ja neću nikad vidjeti tu ljepotu ljudske solidarnosti, suosjećanja i međusobnog pomaganja , jer danas su ljudi izgubili empatiju i vođeni lošim iskustvima, izgubili povjerenje jedni u druge. Moralno okrnjeni, razočarani, u svemu vide konkurenciju i opasnost. Posebna sujeta se upalila u nama, kao da će nam onaj tamo, oteti nafaku pa se trudimo da mu otežamo, zagorčamo život,ne znajući da tako stvaramo sve veći jaz između nas. Kažu da vrijeme ne može biti loše,samo su ljudi ti koji su loši. Ne želim to prihvatiti, jer sam uvjerena da smo mi kao bosanci i hercegovci, nekim DNK kodom uslovljeni na srdačnost, toplinu, međusobno pomaganje. Ovo trenutno stanje opravdavam činjenicom da su ljudi svašta prošli i prolaze pa se u svemu tome zaledila empatija ( optimistično tvrdim da se zaledila ali ne i izgubila ).

Činjenica je da se svi u jednom slažu, sve nam je gore i gore. Moja generacija nije imala priliku da učestvuje u radnim akcijama, da osjeti onu  „kad se male ruke slože,sve se može“ , mi nemamo priliku da živimo u državi koja nudi sigurnost nakon završene škole, sklapanja braka sa voljenom osobom, rađanja djece i ono najgore, sigurnost u slučaju obolijenja. Jedina prilika koja nam se servira je bježanje. Na to me podsjeća svaki  susret sa poznanicima, prijateljima.Svaki razgovor započinje sa „ treba bježati! „ ili oni nešto optimističniji kažu „treba njemački učiti“. Tupo ih gledam, najradije bih vrisnula „NE TREBA!!! „ , ali kako ću , svjesna sam i ja da je ova zemlja svoju djecu zapostavila i uporno nas gura od sebe.

Zato vam ja volim podići glavu prema gore. Izbjegavajući sva ta lica koja su postala slika našeg stanja, kao da sav optimizam koji je u meni, dopunjavam iz ljepote koja me okružuje  i poručuje mi : „sve će ovo jednom biti jučer „ .

I tako dok mi taj glas optimistično šapuće,ja se pitam šta to ja mogu uraditi osim što ću kukati.I pisati u ovom slučaju.Onda shvatim da ja kao pojedinac ne mogu ništa i nikog mijenjati dok samu sebe ne promijenim.Iz prošlosti možemo i trebamo uzimati pouke, ali je mijenjati ne možemo. Zato vođeni time, trebamo se truditi da se ne stidimo sebe „od jučer“ , jer radeći na poboljšanju nasih ljudskih osobina, doprinosimo i bržem dolasku „boljeg sutra“. Samo tako, kada usmjerimo energiju ka budućnosti, možemo značajno utjecati na svoju i budućnost drugih.

Ja sam spremna,a vi?

O autoru: studentica, introvertna, beznadežno romantična duša, ljubitelj knjiga i fotografije. Davno nekad je shvatila da papir šuti i trpi pa je svoje emocije počela iznositi u pisanoj formi.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije