Ljudi s olovkama

Ingrid Divković: Ovo je svijet, a ne maternica. Tu ne možemo biti sigurni.

Ovo nije izmišljena, a ni pretjerano sretna priča. Ova vas priča neće nasmijati, oraspoložiti, nadahnuti, dapače rastužit će vas i natjerati da si promumljate u bradu što mi je dovraga trebalo da čitam o nekim tamo ljudima koji su upropastili…

Ljudi s olovkama

Ovo nije izmišljena, a ni pretjerano sretna priča. Ova vas priča neće nasmijati, oraspoložiti, nadahnuti, dapače rastužit će vas i natjerati da si promumljate u bradu što mi je dovraga trebalo da čitam o nekim tamo ljudima koji su upropastili svoj život misleći da zapravo čine najbolju stvar na svijetu. Ipak, ispričat ću vam je. Ne zato što to želim da me čitate, već zato što mislim da mislimo da čitamo jedni druge, a istina je da često ne čitamo ni prst pred svojim vlastitim nosom. Mislimo da smo vidoviti i da vidimo sve. Yeah, right.

Ovo je kako rekoh istinita priča. I priča o najnesigurnijoj stvari na svijetu. Sigurnosti. U njoj  likovi vjeruju, odnosno nisu prestali vjerovati u to da će im jedna životna odluka promijeniti život, u to da će nakon dugo izbivanja na cesti nesigurnosti, na cesti straha i nepredvidivosti napokon stići u kuću u kojoj će spustiti svoje kofere. U kuću u kojoj će napokon osjećati mir i dugo željenu sigurnost. Ovo je priča koja će vam pokazati …

Ma ostavimo to za kraj.

Anu i Marijana sam upoznala prije nekoliko godina. Svidjeli su mi se na prvi pogled. Bili su to jednostavni, kulturni, obrazovani ljudi. Sa otvorenim i čvrstim životnim stavovima o životu i predobrim smislom za humor. U vremenu kada smo se počeli družiti i Ana i Marijan su imali stalne poslove. Sigurne, reklo bi se. Ana je radila u marketinškoj agenciji i imala dijete iz propalog braka. Marijan je bio voditelj jednog osiguravajućeg društva, bez braka iza sebe i bez djeteta. Te godine kada su se vjenčali, donijeli su odluku koja će im promijeniti život.

Nemamo više šta čekati“, govorili su.

Uz stalne poslove i obitelj koju planiramo širiti podstanarstvo više ne dolazi u obzir“. Znali smo razgovarati o tome i ja sam govorila „Lako vama, vi ste kreditno sposobni. Tko bi meni ikada dao kredit? Em sam slobodni umjetnik, em nemam sigurna primanja. Ja sam za banke crna rupa. Nepostojeći čovjek.“

Godinu dana kasnije, nakon našeg povratka iz inozemstva, nakon nepredvidivih troškova, nadljudskih muka i neprospavanih noći kako su nam ukratko opisali svoj put do dizanja kredita, primili su nas u svoj novi, predivno uređen stan. Ana je već tada izgledala vidno mršavije. Zanimalo ju je kakav je život vani i zašto smo se odlučili vratiti. Ipak mene je više zanimalo to kako su oni i kako su se snašli u novoj situaciji koja nikoga, a ponajmanje one koji se nađu u njoj, ne ostavlja ravnodušnim. Bio je to trenutak koji se ne zaboravlja. Pogledali smo se i onda je Ana tiho izgovorila.

„Evo ga ljudi. To je to. To su zidovi koje ćemo otplaćivati sljedećih trideset godina. I samo vas molim, jer već mi je dosta pitanja pa gdje vam je pamet bila? Šta kredit u švicarcima?“ izdahnula je i nastavila…“Jebi ga, to je život. Da smo znali, kako ono? Da je baba muško, zvala bi se Duško.“

Šutjeli smo. Ništa što bi nakon tih riječi rekli ne bi imalo smisla.

Zagrlila sam je, noseći u nosnicama miris firško obojenih zidova. Zagrlila, i u tom zagrljaju osjetila toliko toga čovjeku blisko. Nadljudski strah, neopisivu nepravdu, bezizlazni očaj. Ali ne samo to. Osjetila sam i duboki ponos, majčinsku brigu i neprikosnovenu hrabrost.

Gledala sam ih očima punim divljenja. Gledala kako se gleda netko tko je uspio izgraditi nešto svoje. I nije u tom divljenju ni najmanje bilo riječi o zidovima koje su Ana i Marijan isplaćivali svakog petnaestog u mjesecu (bez izuzetaka!), već je bilo riječi o tome kako su upravo njih dvoje, u najvećoj krizi, u najvećem financijskom slomu, skoro pa s nevidljivom omčom oko vrata uspjeli ostali izvan tih zidova. Slobodni i svoji. Ne polomljeni, već sastavljeni. Još i više. Još i jače. Nevjerojatno, ali činilo se kako je iz dana u dan, paralelno s jačanjem švicarca jačala i njihova ljubav.

A mogli su biti jedni od mnogih parova koje su ti prokleti švicarci došli ne samo zdravog razuma već i zdravog odnosa. Mogli su platili najskuplju ratu od sviju. Ostati vječni dužnici životu, jamci ljubavi kojoj su se jednom obećali. Mogli su. Srećom nisu. Iako, iskrena da vam budem, mislim da u njihovoj priči sreća i nema puno veze sa tim. Mislim da je najviše do njih. Do njihove čelične volje i želje, do onoga što se rijetko viđa ali kada se vidi se ne zaboravlja.

Sigurnost nikada nije bila rata s kojom bi rasla nečija ljubav. To se događa samo u bankama i na bankovnim računima. Želimo li proživjeti život ispunjen ljubavlju, osjećam to tako jako, moramo biti spremni na ocean nesigurnosti.

Kažu da je dizanje kredita, i ne samo onog u švicarcima, klađenje u kojem je baš kao i u ruletu „kuća“ uvijek na dobitku. Ne kažu pak da je dobitak svaka ona kuća u kojoj nema klađenja na ljubav. Jer ta je oklada već odavno dobivena.

„A znaš šta još ima novo?“ reče mi gladeći mali ispupčeni trbuh.

Trudna sam.“

„Znam draga“, odgovorih joj.  

„A znaš šta još?“

„U svom si.“

*Imena u tekstu su promijenjena. Namjerno.

A namjerna je i svaka sličnost sa stvarnim ljudima.

Do novog pisanja šaljem vam ljubav.

Vaša Ingrid.

Fotografije: DALIBORA BIJELIĆ

O autoru: Ja sam ono što nikada ne biste pretpostavili. I nisam, ama baš ništa od onog što bi se moglo reći na prvi pogled. Diplomirana sam profesorica hrvatskog jezika i književnosti i filozofije. Samostalna književnica i blogerica. Autorica sam dviju knjiga i osobnog bloga. Ali tko sam zapravo ja?
Nikako nisam ono što drugi očekuju da budem, još sam manje ono što očekujem od sebe same. Rođena Riječanka bosanske krvi. Sanjar i borac u isto vrijeme. Netko tko voli Andrića, Antića, Audrey, Selimovića i Sinatru. Netko tko jako voli crno-bijele fotografije. I životinje. Po emociji, nepopravljivo emotivna. Po razumu, apolitična ali direktna. Moji životni pokretači? Sloboda misli, govora i djela. I srce naravno, ono je to koje zapovijeda.

Pročitaj još

Od iste osobe