LjudiRadoznala Lola

Jadranka Ćosić Trkulja: Vjerujem u svijetlu budućnost ženske košarke

Jadranku Ćosić Trkulju nešto stariji pamte kao uspješnu košarkašicu ŽKK „Mladi Krajišnik“ i reprezentativku bivše Jugoslavije. Mlađi je poznaju kao menadžerku košarkaške reprezentacije Srbije, aktuelnih evropskih šampionki i osvajačica bronzane olimpijske medalje iz Rija. Trofejna sportistkinja od prošle godine podjednako…

Redakcija

Jadranku Ćosić Trkulju nešto stariji pamte kao uspješnu košarkašicu ŽKK „Mladi Krajišnik“ i reprezentativku bivše Jugoslavije. Mlađi je poznaju kao menadžerku košarkaške reprezentacije Srbije, aktuelnih evropskih šampionki i osvajačica bronzane olimpijske medalje iz Rija.

Trofejna sportistkinja od prošle godine podjednako uspješno radi u Banjaluci, gdje u okviru Partizanove škole košarke trenira najmlađe kategorije i prenosi znanje djevojčicama koje žele krenuti njenim stopama. Sa Jadrankom smo razgovarali o upravo završenoj „Frend košarkaškoj ligi“, angažmanu u KK Partizan TS Banjaluka, ali i o njenoj karijeri i trenutnom stanju u ženskoj košarci.

KK Partizan TS je i ove zime uspješno organizovao „Frend košarkašku ligu“, prijateljsko takmičenje koje okuplja 300 djece oko fair-play vrijednosti i ideje druženja uz sport. Da li su ove vrijednosti u današnjem sportu u krizi? Koliko je važna njihova promocija na samim počecima karijere?

Svako prijateljsko takmičenje ima pozitivan refleks kod djece i to se svakako treba njegovati, a događaje poput „Frend košarkaške lige“ redovno organizovati. Sport jeste u krizi, ali vrijednosti sporta nikada ne prolaze, pa je upravo zbog toga veoma bitna promocija sporta, kako bi se što više približio i najmlađim uzrastima.

I ove godine je kompanija m:tel generalni pokrovitelj takmičenja. Koliko sportskim klubovima kod nas znači podrška ovakvih, velikih kompanija, posebno među onima koji rade na razvoju mladih talenata?

Izuzetno je bitno da velike kompanije ulažu u sport, a samim tim i u razvoj mladih talenata. Saradnja sportskih klubova i kompanija, poput m:tel-a, je veoma značajna, jer bi bez njihove podrške funkcionisanje mnogih kolektiva bilo upitno. Najbolji primjer je upravo organizacija „Frend košarkaške lige“, koja se već drugu godinu zaredom održava u Banjaluci. U ovom takmičenju se na najbolji način promoviše takmičarski duh, razvoj budućih košarkaša i košarkašica, ali i njeguju neka nova prijateljstva.

Svako prijateljsko takmičenje ima pozitivan refleks kod djece i to se svakako treba njegovati, a događaje poput „Frend košarkaške lige“ redovno organizovati. Sport jeste u krizi, ali vrijednosti sporta nikada ne prolaze, pa je upravo zbog toga veoma bitna promocija sporta, kako bi se što više približio i najmlađim uzrastima.

Kada već govorimo o prijateljstvu i košarci, koga biste istakli kao svog snalažljivog frenda, a koga kao moćnog frenda, i zašto baš te osobe?

Ne mogu da ističem pojedinačno prijatelje, jer ih na moju sreću, imam zaista mnogo. Mogu da kažem da su mnogi moćni, a mnogi su i snalažljivi, ali ono što je najbitnije je to da su meni svi podjednako značajni.

A kako je počelo Vaše prijateljstvo sa košarkom? Sjećate li se tih prvih koraka?

Prvi susret sa košarkom imala sam u školi, kroz školski sport. Tu sam upoznala i prve košarkaške prijatelje, koji su me povukli da se dalje bavim košarkom.

Danas u Partizanu TS aktivno radite sa „nekim novim klincima“. Kakva su vaša iskustva u radu sa najmlađim polaznicima, da li su djevojčice zainteresovane za košarku kao sport kojim bi se željele baviti?

Iako u Banjaluci još uvijek relativno kratko radim sa najmlađim kategorijama, moja iskustva sa selekcijom za djevojčice su veoma pozitvina. One su još uvijek suviše mlade, kako bi mogle prepoznati čime bi se želeljele baviti u budućnosti. Ipak, ono što je najbitnije je da sada dolaze i odlaze sa treninga sa osmijehom i pregršt pitanja vezanih za košarku.

Prvi susret sa košarkom imala sam u školi, kroz školski sport. Tu sam upoznala i prve košarkaške prijatelje, koji su me povukli da se dalje bavim košarkom.

KK Partizan TS iz Banjaluke pokrenuo je i inovativni projekat „Košarkaška igraonica“ za djecu uzrasta od 6 do 10 godna. Kako izgledaju ti časovi košarke, da li su Vam tu često potrebne i vještine vaspitačice?

Veoma mi je drago da svoja košarkaška iskustva mogu da prenosim na najmlađe kroz „Košarkašku igraonicu“. Rad sa djecom mora biti stručan u svakom pogledu. Pedagogija, psihologija i stručno zvanje trenera su neophodni da biste kvalitetno vodili trening. Naši treninzi su prije svega zabava kroz košarkaške elemente, upoznavanje pravila košarkaške igre sa dosta rada na koordinaciji i fleksibilnosti.

Bili ste dugogodišnja članica ŽKK „Mladi Krajišnik“, kluba koji je decenijama uspješno nastupao u najelitnoj ligi bivše države i igrali sa košarkašicama koje su proslavili Banjaluku.  Kada gledate sa današnje pozicije, koji trenutak u dresu „malenih“ Vam je ostao u najljepšem sjećanju?

Mnogo lijepih sjećanja me veže za vrijeme provedeno u dresu „Mladog Krajišnika“ i Banjaluku. Posebno mi je ostala urezena u sjećanje oproštajna utakmica Slađane Golić, koju smo igrali pred prepunom dvoranom. Nikada neću zaboraviti emocije koje su vladale u tom trenutku i bile toliko snažne, da su skoro bile i opipljive.

Veoma mi je drago da svoja košarkaška iskustva mogu da prenosim na najmlađe kroz „Košarkašku igraonicu“. Rad sa djecom mora biti stručan u svakom pogledu.

Angažovani ste i kao tim menadžer košarkaške reprezentacije Srbije. Kakvi su Vaši utisci sa Olimpijskih igara? Da li je ta velika sportska smotra ispunila Vaša očekivanja?

Olimpijada je nešto najljepše što se može doživjeti i presrećna sam zbog toga što sam bila dio tima koji je napravio veliki uspjeh. Ovo je bilo moje prvo učešće na Olimpijskim igrama i nisam imala predstavu kako izgleda biti dio jedne tako velike sportske smotre. Veća očekivanja mogu imati oni koji su više puta do sada bili učesnici. U svakom slučaju mogu potvrditi da je to bilo jedno divno i veličanstveno iskustvo.

Osim velikog uspjeha reprezentativki Srbije, i u BiH stasavaju mlade šampionke. Među novom generacijom su olimpijka Saša Čađo, kapitenka reprezentacije BiH Milica Deura, kao i bijeljinka Marica Gajić koja igra u najjačem svjetskom klupskom takmičenju, američkoj WNBA ligi. Može li se konstatovati da ženska košarka na ovim prostorima ponovo doživljava renesansu?

Mnogo lijepih sjećanja me veže za vrijeme provedeno u dresu „Mladog Krajišnika“ i Banjaluku. Posebno mi je ostala urezena u sjećanje oproštajna utakmica Slađane Golić, koju smo igrali pred prepunom dvoranom. Nikada neću zaboraviti emocije koje su vladale u tom trenutku i bile toliko snažne, da su skoro bile i opipljive.

Teško da se u uslovima, u kojima se sport trenutno nalazi, može očekivati neka renesansa, ali je bitno da talentovanih pojedinaca ima i da se radi na njihovom razvoju. Važno ih je prepoznati na vrijeme i usmjeriti na pravi put, kako bi doživjeli sportski maksimum. Lično, iskreno se nadam boljoj budućnosti ženske košarke na ovim prostorima.

*Razgovori sa Frendom se realizuju u sklopu velike m:tel-ove nagradne igre „Frend plan za novi stan“, o kojoj više detalja možete saznati ovdje.

Pročitaj još

Od iste osobe