Praktična LolaŽivot

Zašto sam ostala u BiH uprkos tome što mogu otići?

tekst: Sara Velaga

Da, država nam je propast.

Da, vladaju korumpirani, nekompetentni ljudi.

Ali postoje i oni koji su svojim trudom i radom obezbijedili sebi i svojim porodicama krov nad glavom i pristojan život. Ovdje u Bosni i Hercegovini, rasparčanoj na sve moguće tvorevine entiteta, kantona i država u državi. Država apsurda, naša država. Ali, evo me još uvijek tu i ne planiram otići. Ne zato što ne mogu, već zato što neću. Uvijek je najlakše otići, odustati i prestati se boriti, ali ja jednostavno neću. Možda zato što trenutno brinem samo o sebi, što imam ostvareno sve što sam htjela, ali sigurno i zato što sam naučila lekciju. Ona glasi: “Putuj svijetom, ali pronađi mjesto koje je tvoje utočište i na koje se vraćaš”. To je mjesto dom, a dom je ovdje, ma šta god mislili svi vi koji ste opravdano trbuhom za kruhom otišli u svijet.

Daleko od toga da je meni idealno. Da spadam u red buržuja, kojima svaki dan teče med i mlijeko. Majka mi i dalje radi posao za koji uopšte nije završila školu, jer posla u struci najčešće nema. Baka prima kusure penzije isplaćene nakon 40 godina rada u prosvjeti. Ali nisu otišle evo ni one, nisu ni htjele, a mogle su. Kada sam ih pitala zašto uvijek bi rekle jedno: “U tuđoj državi uvijek si stranac. Građanin trećeg reda, bez korijena, običaja i tradicije”.

Dobro je poznato da tuđe sunce uvijek jače sija i da mi svi volimo reći da je negdje drugo bolje, ali realno gledano korijen problema je ponos koji ljude navodi da se okivaju u zvijezde, ne shvatajući da ne znaju ništa. Ljudi u BiH imaju generalni problem prije svih problema, a to je pasivnost. Inercija i priča: “Ma pusti, ne može se ništa”.

Samim tim, ništa se ni ne dešava, jer kao što govori priča o tome kako je čovjek molio Boga da dobije na lotu svakoga dana, dok mu ovaj nije rekao sa neba “Sine, kupi tiket” tako je i sa nama. Pri tome zanemarimo što ste priču shvatili doslovno pa sve što radite jeste uplaćivanje tiketa po kladionicama koje jedine dobro rade u zadnje vrijeme.

Majka mi i dalje radi posao za koji uopšte nije završila školu, jer posla u struci najčešće nema. Baka prima kusure penzije isplaćene nakon 40 godina rada u prosvjeti. Ali nisu otišle evo ni one, nisu ni htjele, a mogle su. Kada sam ih pitala zašto uvijek bi rekle jedno: “U tuđoj državi uvijek si stranac. Građanin trećeg reda, bez korijena, običaja i tradicije

Ja nikada nisam mislila da neki posao nije za mene.

Sve dok je pošten i plaćen, ja sam ga radila.

Možda zato što mi je već u porodici bila Bosna u malom, sa svim haosima koji jednu osobu mogu zadesiti. Navikla sam da nemam, a trudila sam se naći sve moguće načine da imam. Obrazovanje, krov nad glavom i novac. I imala sam ga i imam danas. Ali hej, nije mi niko pokucao na vrata pa rekao:”Saro, ovdje je dobra prilika. A svi čekaju na tebe sa tvojom diplomom”. Znate šta? Diploma je za smeće. Svaka, ne samo moja, jer šta koga briga za vašu dr.mr.dipl. i ostala sranja. Da, dobro ste pročitali. Sranja koja možete obrisati tom diplomom.

Šta znate da radite?

Znate vi mnogo toga, ali niste se pomjerili s mjesta da to pokažete, dokažete i shvatite. Zato je lako u fioku ostavi diploma i ubrzano položi kurs njemačkog pa pravac u Njemačku. Tamo je budućnost. Nema veze šta tamo radite, valja se vratiti ovamo pa reći za praznike: “Turu na mene”.

Gdje ponos van granica? Ispod pečata na pasošu i na dnu kofera, eto gdje je. Svi vi volite da pričate o tome šta biste radili, a van granica radite svašta i nikoga nije briga za to, jer se ne zna. Neće nas uništiti političari i ostali nonsensi koji upravljaju državom, koliko će nas primitivizam i mahalanje. Nas je uvijek, ali uvijek briga šta će drugi reći.

Čovjek je molio Boga da dobije na lotu svakoga dana, dok mu ovaj nije rekao sa neba “Sine, kupi tiket” tako je i sa nama. Pri tome zanemarimo što ste priču shvatili doslovno pa sve što radite jeste kupovina tiketa po kladionicama koje jedine dobro rade u zadnje vrijeme.

Upravo zato imamo mnogobrojne ljude bez posla, jer ih je stid raditi nešto što nije “u njihovoj struci”. Postoje poslovi i koji se vrlo lako mogu raditi mimo iste, a koji i dalje sačuvaju obraz i donose zaradu. Ovdje postoje  prilike, ali nedostaje volje, jer to što se 99 vrata nisu otvorila ne znači da stota neće.

Znate šta? Diploma je za smeće. Svaka, ne samo moja, jer šta koga briga za vašu dr.mr.dipl. i ostala sranja. Da, dobro ste pročitali. Sranja koja možete obrisati tom diplomom.

Da, da, znam ja da ide sad dio: “Kakva utopija brate, ja sam kucao na sto i jedna i nisu se otvorila”. Ali ide i moj dio u kojem ti kažem da nisi kucao dovoljno dugo, uporno i predano, jer jeste država u govnima, ali i ti si ako pristaješ čistiti tuđa van nje. Mogla sam otići, mogu realno i sada, jer nije potrebna neka mudrost, nećemo se lagati nisu sami intelektualci otišli. Ali prosto ne želim, jer sam uspjela pronaći sve što sam trebala bez štele, nepotizma i koverti.

Da će mi jednog dana kada budem razmišljala o porodici biti teže, hoće sigurno, ali ne pristajem vjerovati da se ne može, jer postoji milion primjera da se može. Druga stvar je što se neće.

Zatvori reklamu