Ljudski odnosiPraktična Lola

Prijateljstvo je tu, a mi smo ko zna gdje

tekst: Redakcija

Juče smo sjedile nas četiri.

Kod mene okupljanje poslije mog posla dok majstor popravlja još jedan kućni uređaj koji se pokvario. „Ne mogu nigdje iz kuće“, ne prepoznajem sebe dok izgovaram te riječi odraslih ljudi.

Jedna je u posjeti Banjaluci i odsjeda kod mene. S drugom sam i drugarica i saradnica, i višestruko uvezana oko svega. S njom danas popijem najviše kafa, podijelim najviše informacija, popušim najviše dima kao pasivni pušač… S njom danas najčešće popijem onu čašicu rakije što piju odrasli pred jelo ili bez povoda, znate ona što se pije samo jedna, a ne kao prije samo kad se pije uveče.

Treća povela klinca. Znamo ga od kad se rodio, ma šta od kad se rodio, od kad je nastao. U stvari, znamo ga i koju godinu ranije, kad je imao minus pet godina, kad nije bio ni u planu. A sad ima pet godina i sad već počinjemo da govorimo kao odrasli ljudi da je isti njegov tata.

Od nas četiri, tri smo bile redovan dio kafanske postavke u par kafana oko faksa. U jednoj ponajviše. U toj, koja je odredila i muža, i život ove što danas ima klinca, koji će iduće godine u školu. Hej, u školu, a znamo ga… već rekoh od kad ga znamo.

Druga iz opisa u drugoj rečenici, ona se povremeno pridruživala na onim kafama što počnu k’o pauza od učenja, a završe na alkoholu i u noći. Nije to bilo često, jer dvije od nas smo bile preodgovorne da bismo to sebi često dozvolile. Ali ta treća, ta koja ima klinca, ona je nastavljala, mijenjala kafane, miješala pića… Ona je momke upoređivala sa pićima: od loše domaće brlje, do jegera i dobrog konjaka. Ona je zapravo naša učiteljica: prva espreso kafa popijena je s njom, prvi bejlis, prvi osjećaji da mozak može, al’ noge ne mogu da ponesu to iskustvo do kuće… Ona je ta koja je najbolje tumačila riječi iz njegovih višestruko pretresanih SMS poruka. Ona je znala kako treba odgovoriti.

I, iako tako različita, uvijek ona naša, koja voli dobre knjige i koja poštuje našu odgovornost. Ona se prva i smirila, kako to kažu odrasli ljudi, počela živjeti „dosadniji život“ odraslih.

Druga, ova što je bila pridruženi član, a sad je stalni, onaj bez koga se ne može zamisliti život, ona je domaća u ovom gradu. Ona je već imala te s kojima dijeli svoja iskustva. Ona je često radila i brinula brige koje mi nismo imale tada. Ona je brinula za egzistenciju već tada, i svoju, i svojih roditelja. Ona je već tada mislila o onome o čemu mi nismo ni htjele da otpočinjemo misliti dok ne dovršimo škole – od čega živjeti i kako izgraditi bolju poziciju.

A prva i četvrta, tj. Ja, mi smo bile dobra djeca iz malog grada. Mi smo došle da studiramo i mi se nismo dale pokvariti. Učile smo i kad treba i kad ne treba, odricale se koječega, mi smo, danas znam, mnogo griješile prema sebi. Mi smo se previše brinule, sada znam, bez mnogo potrebe za tim. Mi smo bile pomalo ukočene, sada znam, bez ikakve koristi po nas.

Danas nas je teško sastaviti, k’o da smo preko svijeta. Juče to bi bez nekog povoda. U stvari, povod je čim je prva u Banjaluci, jer i te se sad posjete mjere mjesecima razmaka. A nekad živjesmo preko parkinga, trčasmo ruku pod ruku šetalištem u ponoć kad nam sve doklinči… Ma veš znale prenositi jedna kod druge, da ona druga ne pali polupraznu mašinu.

Juče treća drugoj donijela poklon. Mi mislimo bez povoda, a ono povodom rođendana koji je bio u avgustu prošle godine. A druga se lupa po čelu, jer je zaboravila trećoj ponijeti poklon koji joj je kupila u novembru opet prošle godine na putovanju. Prvo se dugo nisu vidjele, a onda su pokloni ostali u drugom planu. Ali i druženja su nekako ostala u drugom planu.

Nekad smo kafu obavezno pile u kafani. Bio je to način da se zbriše iz kuće i sa stolice koju sam zagrijavala cijeli dan. Bila je draža kafa koju popijemo pod prozorom nego u kući. I niko ih u danu nije brojao, dok ga želudac ne upozori da ne može samo kafom da se hrani.

Nekad je zajednička kafa bila način zabave i druženja, „izgovor za razgovor“. Danas je toliko onih popijenih s nogu, da se napravi društvo jednoj na pauzi, da se prevaziđe 20-tak minuta neka administrativna sporost, da se odradi neki zajednički posao ili dogovori njegova realizacija.

Danas nas je i u kući teško okupiti. Za kafanu ne možemo utvrditi ni dan, a kamo li satnicu, svako se pridružuje kad može. Danas se poslije cijelog dana u letu ili u kancelariji, ili čuvajući dijete ponekad teško nakaniti i da se presvučemo za izlazak iz kuće. Danas mnogo češće kažemo kako bismo trebale negdje zajedno u provod, a ne sjećamo se kad je to posljednji put bilo bez debelog povoda. I ti stalni dogovori i pravljenje planova, i to smo usvojile od odraslih ljudi.

Nekad su se brige jednostavno stavljale na sto i brinule svako svačiju. Danas ima svako svoju, a o brigama često saznajemo kad su već prošle. I o lijepim stvarima, što je tužnije. Većina stvari pretresa se iz retrospektive kad smo već sve proanalizirale i izvele zaključke. Ne možeš se sjetiti u prvih pola sata šta se sve događalo u toliko vremena koliko se nismo vidjele, pa onda kad se sjetiš, onda se razvezeš, jer bude svega u ovoj našoj svakodnevici. Danas je mnogo manje riječi potrebno potrošiti da se traži pomoć, mnogo manje pitanja postavlja, mnogo više se rješava u hodu bez izgovorene riječi.

Nekad nije bilo majstora u našim životima, neodložnih poslovnih  obaveza, slava ljudi koje treba ispoštovati: nekad nije bilo aktivnosti koje nismo planirale jedna s drugom. Nekad nije bilo muževa ni momaka, ni djece u našim životima koji se pitaju.

Ovo nije priča o tome da li je bilo bolje to tad ili ovo sad. Ne može se to uporediti. Bile su to neke druge djevojčice i djevojke. Danas znamo ono najvažnije, da se oblici i modeli mijenjaju, ali da je prijateljstvo ostalo.

Izvor: Apsurdija

Zatvori reklamu