Lole iz komšilukaO životu

Ako se nije dogodilo tebi, ne znači da je nemoguće

tekst: Iva Mikić

Nakon što je izašla moja zadnja kolumna o paničnim napadima, inbox mi je vrvio porukama ljudi o njihovim iskustvima – od onih mlađih od mene pa do žena starih kao moja majka koje su u braku i imaju djecu. Bilo je tu i muške populacije, ali u manjem broju. Odlučila sam ovu kolumnu posvetiti svima njima, tj. tebi koji ju sad čitaš. Želim ju posvetiti i svom Mihovilu i zahvaliti mu se, evo na Valentinovo, što je svaki moj napad proživio kao svoj i što je uvijek pronalazio prave riječi u pravo vrijeme. Svi vi muževi, ako ste ikada primijetili da vam je žena duže vrijeme čudna, a vrijedi i obrnuto za žene, pročitajte ovaj tekst i prihvatite činjenicu da postoji i nešto što nije vidljivo okom, nešto što se nalazi unutar tvoje žene/muža, što ju/ga neobjašnjivo pati i nemoj misliti da ako joj nije slomljena ruka, noga ili bilo što fizički vidljivo, da nije slomljena iznutra. Ne budi taj koji ne vidi i ne čuje jer to boli!

Svako stanje je zaista prolazno, ali postoje trenuci kada se to ne čini tako. Upravo tada ključno je imati nekoga tko također vjeruje u tu činjenicu, ali i nekoga tko će ti reći razlog zašto ti se to događa. Dok još nisam znala da panični napadi uopće postoje, tražila sam more izgovora zbog kojih mi se to događa. Zima mi je bila „najdraža“ jer se tad malo-malo dalo pročitati kako hara postblagdanska depresija i da kako su dani kraći i sve je vani uglavnom sivo i tmurno, ljudi su depresivniji.

To mi je išlo u prilog jer tada nisam bila jedina, a simptomi su bili na Google-u što znači da nisam drugačija od ostalih, dobro je. Kad bi mi srce znalo jako udarati, znala bih pogledati na menstrualnu aplikaciju koja mi je govorila da menga dolazi za nekoliko dana. Sigurno je onda do toga – nema šta drugo biti.

U trenucima kad se nervoza u prostoriji u kojoj se nalazim mogla rezati nožem samo zbog moje unutarnje tjeskobe, sjetila bih se da taman ovuliram pa to što mi je malo vruće, pa malo hladno i što često mijenjam raspoloženja ima veze isključivo s tim. I bude mi lakše. Ponekad mi se u trgovinama gdje je puno ljudi znalo zavrtjeti u glavi, odnosno, znala sam umisliti da mi se vrti u glavi i tada bi uslijedio cijeli niz crnih misli počevši od brojanja koliko je hitna udaljena pa sve do toga da ću past u nesvijest između nekih polica gdje me neće naći do kraja radnog vremena. Objasnila bih si to tim da je vani debeli minus, a unutra je toplo pa mi zato nije baš najbistrije u glavi i sve će biti bolje kad malo zatopli. Bila je tu i moja štitnjača koja inače radi usporeno pa kad bih bila usporena, bezvoljna i zimogrozna, to bih pripisala njoj. Mogla bih o ovakvim situacijama pisati do prekosutra. Zavaravala sam se dosta vremena da se ne radi o paničnim napadima, nego o klasičnim stanjima koji su vezani za trenutnu situaciju. Vjerujem da je ponekad to bilo i opravdano, ali sam sada svjesna zašto sam tražila sve te razloge i čemu su oni služili – zavaravanju same sebe.

Problem je, nadalje, kad očekujemo da će to stanje, usudila bih se reći – sranje, prestat’ preko noći. Neće! Nije došlo odjednom, neće ni proći odjednom. Mama je često znala reći da čvrsto vjeruje kako će to vremenom sve otići isto kako je i došlo, a tko sam ja da proturječim svojoj mami? Zaista je tako. Nakon godinu i pol dana nije prošlo, ali je izblijedilo ne mogu vam opisati koliko naspram tih groznih početaka. Dođe i vrati se, proganja te i pokuša te ponovno slomiti, ali svakim novim napadom postaneš jači i naučiš se suprotstaviti mu se i sve bolje ga prevladati. Bivša razrednica je jednom prilikom rekla „kad prođeš kroz to i potpuno se izboriš s tim, bit ćeš jača od svih stupova na ovoj zemlji“. Vjerujem i u to. Žao mi je što sam vjerovala da će mi neke xy osobe pomoći svojim „tretmanima“ i da će mi jedan odlazak kod njih pomoći u prevladavanju svih mojih (ne)realnih strahova i problema. Javilo mi se jako puno ljudi koji su pokušali razgovarati sa svojim najbližima, ali oni to ne žele slušati.

Ne krivim ljude koji taj dio ne razumiju jer ga nisu proživjeli. Nadam se da ni neće.

Meni da je netko prije 2 i pol godine ispričao tako nešto, vjerojatno bih ga i sama čudnije gledala i pitanje je koliko bih mu povjerovala što se tiče toga, ali sam sigurna da nikome ne bih rekla da ne vjerujem u to i da je lud.

Ljudi, slušajte se međusobno, možda svaku večer kraj vas spava vaš suprug ili supruga, cura ili dečko koji će se isplakati, ali tek kad vi zaspete jer vi ne vjerujete da postoji neki problem ako on nije fizički vidljiv. Možda dok vi na jednoj strani čitate sportske vijesti, vaša žena traži adekvatnu osobu kojoj će otići na razgovor jer s vama ne može razgovarati o tome. Nemojte misliti da ako se vama nešto nije dogodilo, da je nemoguće da se dogodi nekom vašem bliskom. Takve stvari ne postoje isključivo na filmovima jer, zapamtite, često su filmovi inspirirani stvarnim događajima.

Zatvori reklamu