Lole iz komšilukaO životu

Aldina Musić: Prestali su se plašiti mraka, ali se plaše poskupljenja struje.

tekst: Redakcija

Kroz osnovnu, pa kasnije i srednju školu, mrzila sam kad mi kažu da sam dijete. Gotovo svaki prigovor ili neshvatanje su bili poklopljeni čarobnim riječima: „Ma, vidjet ćeš kad porasteš!“ Kao da biće sa svojih 13 ili 17 ljeta nije sposobno imati mišljenje, stav, osjećanja, zaključivati, predomišljati se ili ne slagati.

Pa smo se mi, sukladno tome, žurili odrasti kako bismo bili važni i kako bi se i nas nešto pitalo. Pušili smo kradomice, sve se krijući po ćoškovima i kašljući u oblacima dima, bacajući do pola ispušene cigarete s balkona kad neko naiđe zbog straha od vaspitnih mjera, Njegovo Veličanstvo Šamarčine. Kušali alkohol po svadbama dalekih nam rođaka, na namigivanje i prećutni sporazum sklopljen s nečijim šašavim amidžom.

Lijepile smo majčinu šminku po licu, stavljale viklere, lakirale nokte, obuvale svakojake štikle i cipele ukućana, jedva čekale staviti prvi grudnjak i koraknuti u bajni svijet odraslih.

Dječaci su žurili približiti se volanu, što prije baciti igračke, autiće i plastične pištolje i zamijeniti ih playboy časopisima, gelom i frizurom, probušenim uhom, bubuljicama i dlakama ispod pazuha, sve stružući bradu u žarkoj želji da se smiluje, pa pretekne druge mužjake.

Živjeli smo za to da krenemo izlaziti, lupmovati, svađati se dokle ko ima izlaz i boriti da ne bude baš da mi prvi napuštamo „sijelo“. Jer inače uopšte nisi cool. Glumili smo kako smo strašno pametni, bitni, kako će da nas se pita i kako konačno treba da budemo uvažavani kao istomišljenici sa odraslima.

Lijepile smo majčinu šminku po licu, stavljale viklere, lakirale nokte, obuvale svakojake štikle i cipele ukućana, jedva čekale staviti prvi grudnjak i koraknuti u bajni svijet odraslih.

Istovremeno su nas, najviše kroz obrazovanje, sistematski i lukavo trenirali kako zašutjeti, kako može biti loše reći svoje mišljenje, kako je dobro biti tamo nečije dijete, kako se podilaženjem može štošta postići, kako je „krmka niz dlaku“ najbolja i najjednostavnija opcija i kako treba misliti isto kao svi, kretati se s masom i u masi. Teći.

Pa požurismo postati doktori, profesori, advokati, kao bit ćemo veliki.

I tu negdje, između prvog poljupca, držanja za ruku, bježanja s časova, odlaska na fakultet, počnemo se plašiti. Svega i svačega. Jer počnemo razmišljati šta bi bilo kad bi bilo.

I onda se probudiš jednog dana, mamuran, sa spiskanim novcem, sa glavoboljom, pao na kladionici. Na tebi tetovaža, ukeketio se da te otac ne dohvati. Djevojka te ostavila zbog onog gitariste. Ili si se posvađala sa najboljom prijateljicom jer ti je sasula istinu u lice i prodrmusala uspavani mozak kad ti je rekla da taj dječarac nije za tebe. da možeš i trebaš bolje i da prestaneš biti naivna. Probudiš se sa završenim fakultetom. Na birou. Sa trbuhom do zuba u kome buja i sisa palac novi život kojem ti trebaš sutra biti najbolja majka na svijetu. Sa vlastitim djetetom. I strah te je. Ono pravo, iskonski se plašiš.

I shvatiš da nema razloga za to, jer su stvari najljepše kad se prepustiš i kad uroniš u njih kao što je nekad mlađa verzija tebe i da su najdraži momenti, u biti, oni spontani, bez dogovora i planiranja.

Živjeli smo za to da krenemo izlaziti, lupmovati, svađati se dokle ko ima izlaz i boriti da ne bude baš da mi prvi napuštamo „sijelo“. Jer inače uopšte nisi cool.

Spoznaš da biti veliki ne znači ni biti profesor, ni biti policajac, ni biti uvažen, ni biti bitan – nego biti dijete.

I tada mu namigneš da se probudi i protegne u tebi. Preplašeno čuči s razrogačenim očima, ili je uspavano godinama, iza stotine zidova koje ste ciglu, po ciglu ređali. Cigla za svaku prešućenu i nepokazanu emociju. Cigla za svaku suzu koju ste progutali i niste joj dali da vidi svjetlo dana. Cigla za svaki pripitomljeni i utišani smijeh.

Znate ono kad ste se smijali glasno i vrišteći, pa su vam rekli da prizivate Nesreću. Jer Nesreća je uvijek tu negdje, u blizini, šćućurena vreba i samo ako se do suza smijete ili ste sretni, ima da vas zaskoči i niko vas više ne sastavi. Tako nekako otprilike.

Možda i strašnije, treba pitati Odrasle.

Cigla za svaku zatomljenu radost, onu najveću-kad ste htjeli skakati do u nebesa, kikotati se, grliti cio svijet, pa ste slegli ramenima i nasmiješili se.

Cigla za svaku zaljubljenost koju ste se trudili iskorijeniti bez da ste je zalijevali ili joj dali da procvjeta, jer niste dovoljno vjerovali.

Cigla za svaku laž koju ste izgovorili, za svako klimanje glavom, kao dobro je, za svako dodvoravanje, za svako laskanje.

Cigla za svaku bajku koje ste željeli još jednom pročitati i crtić koji ste htjeli po stoti put odgledati.

Cigla za svaki odlazak u grad, a željeli ste na stadion.

Cigla za lektiru od desetogodišnjeg rođaka koju ste krišom pokušali čitati i pridružiti se avanturama Pere Kvržice i družbe mu, ali su vam se smijali, pa ste se i vi kao smijali i ostavili ju po strani.

Cigla za svaki put kad ste pokušali izreći ono što zaista mislite, pobuniti se, reagovati na nepravdu, pa su vas gurkali, dotičući kažiprstom nos i ućutkali.

Cigla za blatnjave cipele nakon šetnje po šumi kojih ste se sramili.

Cigla za peglanje kovrdži kako biste bile modno osviještene i nanošenje pudera, maskare, karmina i rumenila kada biste otišle baciti smeće.

Spoznaš da biti veliki ne znači ni biti profesor, ni biti policajac, ni biti uvažen, ni biti bitan – nego biti dijete. I tada mu namigneš da se probudi i protegne u tebi.

Cigla po cigla i eto vas u tom precijenjenom svijetu Odraslih.

A Svijet Odraslih, odjednom, više nije tako primamljiv i obećavajući. Sad gledate drugim očima:

Prestali su se plašiti čudovišta ispod kreveta, ali se plaše drugih – realnih i opipljivih.

Prestali su se plašiti mraka, ali se plaše poskupljenja struje.

Prestali su plakati zbog odlaska na spavanje, sad tuguju za krevetom.

Prestali su planirati sutrašnje zgode, doskočice i kako preskočiti doručak, a planiraju život, na koje se oglase prijaviti i koje formulare popuniti.

Prestali su se glasno smijati i dopustili im da ih ušutkaju, kao nekulturno je, ljudi se okreću. Čudna mi čuda, neko se smije!

Prestali su govoriti da im se ne sviđa kad im se ne sviđa, nego upakuju, zakukulje, traže izgovore i obećanja i raznorazne utjehe.

Prestali su se plašiti čudovišta ispod kreveta, ali se plaše drugih – realnih i opipljivih.

Naivno vjeruju da sve u životu mora ići glatko, a zaboravili su da su ožiljci po nogama i laktovima podsjetnik na najljepše uspomene.

Prestali su plakati. Kad su tužni, kad je teško, kad im fale, kad se srca kida. Gutaju i prešućuju, kao ništa ih ne boli.

Prestali su birati prijatelje na osnovu frekvence srca, sad traže poznanike na osnovu pedigrea i potencijalne koristi.

Prestali su dan i sreću računati prema izlasku i zalasku sunca, sad stalno gledaju na sat i uvijek su u žurbi.

Uzimaju sve zdravo za gotovo i ne postavljaju više hiljadu pitanja, niti preispituju.

Dopustili su da im skrate krila, namaknu norme, da ih vežu lancima i bankovnim računima. I da dijete u njima čučne, jer se prestrašilo.

Ne dopuštajte vašem unutrašnjem djetetu da odraste, da pokleknu i skrije se. Nemoje ih sputavati, niti ih se sramiti. Nemojte postiskivati i gutati emocije, pa hodati pogrbljeni jer je Teret života zasjeo na vaša remena kao starac Sindbadu Moreplovcu na leđa. Zbacite ga s grbače. Razbijte Životu nos, k'o onomad najboljem drugu jer vas je pobijedio u igri s klikerima, pa ste se poslije grlili k'o najrođeniji, ono kad ste mu čuvali strah. Radujte se djetinje i cijelim svojim bićem, jedite sladoled i zimi, ukapajte se toplom čokoladom, dajite iskrene komplimente koji truckaju i vijugaju putanjom arterije vašeg srca, kroz kapiju usta, pa niz kanjon uha do vene srca onoga kome ste ga uputili. Pa se tu nastani. Ne poigravajte se emocijama drugih, ljubite zagrebana koljena, dijelite kekse, užinu, lizala, držite se za ruku.

Dijete u vama zna prepoznati dobrog čovjeka, ne ušutkujte ga kad vam prišapne mišljenje.

Dopustili su da im skrate krila, namaknu norme, da ih vežu lancima i bankovnim računima. I da dijete u njima čučne, jer se prestrašilo.

Ne zapostavljajte ga kad želi da se igra, crta, pleše, slaže puzle, kad želi da trči, ali ne da bi skinuo kilograme. Kad želi da pušta zmaja i ne bere brigu koliko je kalorija u toj čokoladi. Pustite ga da se penje na planine, da se sjedini sa prirodom, da gazi po potoku, pa makar i leden bio, zaboravite na apoteku i prehlade. Potaknite ga da se uprlja, raščupa, da mazi psa, da kupi mačku, da ima omiljenog junaka. Dopustite mu da slika ako želi da slika, a ne da muči matematiku i ona muči njega. Ne kljukajte ga slovima, ako su mu brojevi strast. Ne forsirajte ga da svira gitaru, ako bi radije čitalo. Ne poturajte mu Dostojevskog, ni Andrića pod nos, ako mu je muzika ljubav, a note hrane dušu. Ohrabrite ga da razbije, slomi, pa čak i opsuje. Ne stišavajte ga kad ste u kuhinji, režete povrće, a njemu se pjeva na sav glas. Ne potiskujte ga kad želi da vrisne i plače onim frcajućim suzama zbog toga koliko vas boli i koliko vam je teško. Ne tjerajte ga da se usiljeno smiješi, na silu i bez smisla, niti da radi nešto što ne želi. Ne silite ga da zaspi u 11, kako biste se pojavili bez podočnjaka na poslu, ako se njemu pleše ili jede kestenje. Ne skraćujte mu krila, pustite ga da leti i ispuni svoju svrhu na zemlji. Sretno djetinjstvo može trajati cijeli život.

Sve obaveze se mogu obaviti i sve se može stići na vrijeme i sa djetetom u nama. Čak ljepše, poletnije, energičnije, sa više žara. Njegujte ga, hranite i pazite, a ono će vas poučiti umijeću malih koraka.

Jer onog momenta kad dijete čučne, vi ste starci. Nema veze koliko vam je godina. I ko zna koliko skrivenog potencijala ste tog momenta upropastili.

„Kreativan čovjek je dijete koje je preživjelo.“

Zatvori reklamu