Ljudski odnosiPraktična Lola

Kad imaš 80 godina, skoro je nemoguće naći novog prijatelja

tekst: Sara Velaga

Prošle godine u junu nije bilo ništa što bi me spriječilo da u Novaya Usman, malom selu u Rusiji provodim vrijeme napolju. Mjesto je to u blizini grada Voronezh na jugu Rusije, gdje živim već nekoliko decenija. S obzirom na to da imam 80 godina i naporne su mi duge šetnje, često sjedim na drvenoj klupi u blizini kuće i gledam prolaznike. Hvata me nostalgija za životom u Almati, hiljadama milja daleko. Poželim da se vratim tamo, ali onda kada želja postane prejaka vratim se u kuću.

Provela sam djetinjstvo u sjevernom Kazahstanu. Moja porodica je bila protjerana iz Rusije zajedno sa mnogima za vrijeme Staljinske ere. Prije moje dvanaeste godine oba roditelja su mi umrla. Tako smo moja braća i sestre i ja živjeli kao siročad u našoj trošnoj kućici. Nismo imali zimsku odjeću i mnoge potrepštine, ali nisam se bojala da nećemo uspjeti.

S obzirom na to da imam 80 godina i naporne su mi duge šetnje, često sjedim na drvenoj klupi u blizini kuće i gledam prolaznike.

Kada sam sazrela dovoljno da radim, radila sam po 12 sati kao kuvarica. Nastojala sam prehraniti svoju porodicu i pomoći im koliko god mogu. Ali to me nije sprečilo da plešem svaku noć. To su bili najsrećniji dani u mom životu. Mladići su mi prilazili i pozivali me na ples. Nekima sam i slamala srca. Bila sam nasmijana, mlada i zanosna, okružena različitim profilima ljudi.

Napornim radom došla sam do mjesta šefa kuhinje u Parlamentu, a tada sam se odlučila i preseliti u Almaty, koji je bio tadašnji glavni grad Kazahstana. Radila sam tu gotovo 40 godina i u konačnici otišla u penziju. Cijenila sam to mjesto kao svoj jedini dom, ali je život nakon raspada Sovjetskog Saveza bio nepodnošljiv tamo. Stariji su se poštovali bez obzira na sve, dok su se mladi konstantno suočavali sa uvredama. Svi su se vraćali svom narodu, samo smo mi Rusi ostajali sami i prepušteni sebi da se borimo sa tim svakodnevno. Dovikivali su nam u prolazu: “Vratite se u Rusiju!”

Nastojala sam prehraniti svoju porodicu i pomoći im koliko god mogu. Ali to me nije sprečilo da plešem svaku noć. To su bili najsrećniji dani u mom životu.

Godinama kasnije nisam uspjela da steknem lokalne prijatelje. Jednostavno su me navikli gledati drugačije i izbjegavati me. Danas sam pak prestara da se mijenjam i pokušavam drugačije naći prijatelje. Međutim, jednog dana neko je pronašao mene, barem na kratko. Tog dana u junu dok sam sjedila na svojoj klupi sa malenim jastučićem u rukama i razmišljala o životu, prisjećajući se situacija i ljudi iz mladosti, primijetila sam starijeg čovjeka kako ide prema meni oslanjanjući se štapom o pod.

Primijetivši da ga posmatram upitao je može li sjesti kod mene, na što sam sa čuđenjem i divljenjem odgovorila da, naravno. U trenutku sjedanja na klupu automatski smo počeli razgovarati. Bio je elokventan i zanimljiv čovjek i proveli smo više od sat vremena u razgovoru u posljednjim političkim dešavanjima u Rusiji. Za vrijeme svog boravka u ovom mjestu gotovo nikada nisam upoznala ljude koji žele razgovarati o bilo čemu osim o lokalnim problemima ili tračevima. Zato je ovo za mene bilo i više nego iznenađujuće, jer sam zaista uživala u našem razgovoru.

Kasnije, kako sam se vratila kući, osjećala sam se uzbuđeno činjenicom da nakon decenije provedene ovdje konačno imam nekoga sa kim mogu razgovarati. Nakon toga sam ga počela susretati nekoliko puta sedmično i provoditi sate i sate u razgovoru sa njim. Nikada nismo razgovarali o ličnim stvarima, zdravlju i porodicama. Znala sam samo osnovne stvari o njegovoj karijeri, kao i to da je imao dijabetes. Ali to je bilo sve. Zapravo nikada nismo znali imena jedno od drugog, ali nisu nas ni zanimala.

Naša druženja su trajala više od dva mjeseca. Uživala sam u razgovorima sa njim. A onda se iznenada desilo da jednog jutra u avgustu, dok sam ga čekala na klupi prišao i ostao stajati umjesto sjediti. Izgledao je zabrinuto i tužno, ali je ipak progovorio:”Ja sam povučen i miran čovjek. Ne volim svađe, a ljudi su počeli tračati i moja žena je postala ljubomorna u posljednje vrijeme. Zabranila mi je da razgovaram sa tobom ikad više”. -“Naravno, razumijem”, rekla sam klimajući glavom. Gledala sam ga kako okreće leđa i odlazi. Iz ulice, ali i mog života.

Zapravo nikada nismo znali imena jedno od drugog, ali nisu nas ni zanimala.

Uveče prije spavanja razmišljala sam o tome kako sam i sa 80 godina uspjela izazvati ljubomoru i to je u meni izazivalo onaj osmijeh od prije 50-60 godina kada sam zavodila mladiće na plesnom podijumu. Međutim, ta osjećanja nisu trajala mnogo, jer sam nedugo nakon toga shvatila.

Izgubila sam jedinog prijatelja kojeg sam imala u posljednjih nekoliko godina.

 

Iraida Konstantinova Kireeva

The New York Times Magazine

Zatvori reklamu