PorodicaPraktična Lola

Da sam mu dala flašicu na vrijeme, danas bi bio živ

tekst: Sara Velaga

Landon bi danas imao pet godina da je živ. Ovo je veoma težak dan za nas, kada shvatimo šta je sve mogao uraditi sa pet godina i šta sve nikada neće moći.

Išao bi u vrtić, radovao se igranju sa drugom djecom, bio radostan i voljen.

Volio bi nas, kao što bismo i mi voljeli njega.

Bol ne prestaje sa godinama, jer znam da je moglo drugačije. Ali pronalazim snagu i vjeru da nekome naša priča može pomoći i zato je odlučujem dijeliti upravo danas.

Jarrod i ja smo oduvijek htjeli samo najbolje za našeg sina. Kao što svaki roditelj želi za svoje dijete. Pohađali smo časove pripreme, čitali razne knjige. Bili smo spremni! Ili smo barem mislili tako. Sve što se trebalo naučiti o dojenju učili smo. Pitali druge majke o iskustvu, o važnosti i zdravlju. Landon je rođen u “Baby-Friendly” bolnici, što je značilo da je u potpunosti orijentisana na dojenje, koje je onemogućeno samo ako majka ima rak dojke ili druge ozbiljne medicinske probleme. U suprotnom, sve što je majka mogla i trebala, ali u konačnici možda i morala jeste dojiti svoju bebu.

Rođen je putem carskog reza i kada se rodio imao je 3 kilograma. Zbog problema prilikom porođaja donijeli su mi ga nakon nekoliko sati, a onda sam ge neumorno dojila na svakih sat vremena po pola sata. Landon je bio na mojim grudima sve vrijeme. A onda su doktori došli da mi objasne kako postoji mogućnost da ne proizvodim mlijeko, zbog toga što mi je dijagnostifikovan sindrom policističnih jajnika, što je direktno značilo da će biti otežano uskladiti hormone kako bi se mlijeko proizvodilo. Preporučeni su mi lijekovi koje bih mogla koristiti po izlasku iz bolnice, ali dojenje nije zaustavljeno.

Uprkos poteškoćama, uzrokovanim hormonskim poremećajem, smanjenim bradavicama i problemima uslijed svakog dojenja, govorili su mi da nastavim dojiti. Landon je plakao. I uporno nastavljao plakati sve vrijeme. Nije prestajao. Smirio bi se tek onda kada ga krenem ljuljati i nositi. Medicinske sestre su donosile deke da bi ga utoplile kako bi uopšte mogao zaspati. Međutim, nije postajalo bolje.

Tokom 24 sata nije imao niti jednu mokru pelenu, a u naredna tri sata počeo je gubiti na težini. Sve više je trebao majčino mlijeko i ja sam mu nastojala omogućiti isto, jer nije bilo načina da se pomogne bebi koja plače. Drugog dana imao je 3 mokre pelene, ali se njegova kilaža nije povratila. Nastavio se gubitak i ja sam počela ozbiljno brinuti o njemu. Međutim nije mi bila jasna veza između broja mokrih pelena i proizvodnje majčinog mlijeka u prvih četiri dana života. Jedino što sam znala jeste da uprkos tome što se nekada dešava da dođe do gubitka tjelesne mase, dijete može promijeniti i do 6 pelena dnevno uslijed mokrenja.

Naš Landon nije mogao napuniti toliko pelena kada mu je onemogućeno dojenje, a pri tome nismo mu davali flašicu, jer ja sam bila majka koja bilo kako bila treba naći način da nahrani svoje dijete. Niko nije rekao da dehidracija može ozbiljno uticati na dječiji mozak i njegovo funkcionisanje. Ako dijete konstantno plače i ne može se smiriti, jasno je da postoji problem. Međutim, nismo mogli znati koliko ozbiljan može biti. Dijete je plakalo jer nije dobijalo ono najosnovnije što mu treba. Tečnost neophodnu za preživljavanje.

Djeca koja imaju poteškoće prilikom dojenja trebaju više kalorija, jer brže sagorijevaju dobijene, što direktno utiče na gubitak tjelesne težine. Tada se naročito vrši pritisak na majku koja treba da nastavi dojiti, uprkos tome što ni sama više nema snage. Ali jeste li znali da novorođenčad nisu predodređena da plaču svo vrijeme? Oni trebaju da jedu, spavaju i prljaju svoje pelene, ali s obzirom na to da nam niko nije rekao kakve opasnosti vrebaju nismo ni znali da nam se dijete doslovno izgladnjuje.

S obzirom na to da je bio na mojim grudima nisam mogla znati koliko i kada mu je dovoljno. Nismo mu dali flašicu, jer se forsiralo dojenje. Nakon nekoliko dana pušteni smo kući, sa gubitkom Landonove tjelesne težine od 9.7% uslijed toga što je moje mlijeko bilo nedovoljno i gotovo da ga nisam ni imala. Nismo znali ni koliko je dozvoljeno izgubiti tjelesne težine, jer nas nisu zadržali na intenzivnoj njezi. Pustili su nas kući. Nakon 12 sati dehidrirao je.

Prilikom povratka u bolnicu rekli su nam da je jedini način da budemo sigurni da je dijete sito hraniti ga dodatno i flašicom. Informacija zlata vrijedna, ali prekasno. Njegovo stanje se pogoršavalo i otkucaji srca su postajali usporeniji. Zaspao je, ali smo uplašeni za njegov život otišli ponovo u bolnicu. Tamo su nam nam rekli nakon njegovog hospitalizovanja da se radi o hipernatremičnoj dehidraciji i srčanom zastoju uslijed hipovolemičnog šoka. Drugim riječima njegovo srce nije moglo više pokretati gladno i izmoreno tijelo.

 

Nakon 15 dana nastavila se agonija. Pokušavali su nam pomoći, uključivali terapije, ali sve što smo dobili jeste deset mjeseci, nakon kojih je preminuo, ostavljajući nas sa osjećajem neopisivog bola i pitanja: Šta da smo mu dali tu flašicu? Bila sam ljuta na sve, jer kako sam mogla znati, kada mi nisu rekli? Sjećam se kada se moja ćerka Stela rodila kako je bila tiha. Uporno sam pitala medicinske sestre šta nije u redu sa njom, a one su mi odgovorile kako je sve u redu. Spavala je, jela i mokrila u pelene. To je bilo sve što beba treba da radi. Landon je pretjerano plakao. Plakao je od gladi, ali ja to nisam znala.

Trebala sam znati.

I danas se borim sa osjećajem krivice i odgovornosti.

Iznevjerila sam ga.

Međutim, ono što je ovaj maleni heroj ostavio iza sebe jesu nezaboravni i neprocijenjivi trenuci.

Naučila sam praštati.

Naučila sam pravo značenje riječi “život je kratak”. Na žalost na najteži mogući način.

Naučila sam tako mnogo lekcija. Naučila sam šta znači bezuslovna ljubav.

Naših 200 trenutaka stalo je u 10 mjeseci koje smo imali s njim. Ja ne mogu promijeniti tragičnu prošlost, ali nekome moja priča može promijeniti budućnost na bolje.

Srećan peti rođendan moj hrabri dječače.

Jillian Johnson

Izvor teksta i fotografija: The fed is best foundation

Zatvori reklamu