Ljudi s olovkama

Ivana Bukejlović: Opet je sunce to koje prvo ugleda ljepotu ovog mjesta

tekst: Ljudi s olovkama
Broj pregleda: 229

Svjetlost prvo pravi sjene različitih oblika, u početku veoma izdužene, a kasnije, kako se sunce približava zenitu, sve kraće. Tiho je još, samo se čuje pad kapljice rose sa lista na bubamarino krilo ili huk sove koja se sprema na počinak. Pauk kao u štiklama korača po mreži tražeći ulov.

Tek kada se odmorih na panju, kuckanje u ušima i grlu izazvano dugim hodom  prestade i ja postadoh svjesna ljepote.

Između mene i prostora poče da se prepliće veza duše i uma sa igrom svjetlosti u krošnjama.

Ovo je jedno od rijetkih mjesta gdje je sve na svom mjestu. Uređeno jednim jedinim nepogrešivim pravilom – zakonom prirode.

Osjećam se kao uljez, ustvari. Kradem ovu divotu unutrašnjosti šume i pretvaram je u riječi koje, koliko god se trudila, neće moći tako lijepo opisati viđeno.

Zato sklapam oči, da još više upijem ono što reći ne umijem.

Pa ih otvaram, žmirkajući ka gore ili piljeći u raznoliki podest od suvog lišća, pucketavih grančica i novih, prkosnih zelenih izdanaka.

Kao da ovo do sada nije dovoljno da pustim osmijeh i suzu istovremeno da mi krase lice, svoj udio u građenju savršenstva počinje solista koga ne vidim. On vaja raznolike, čudesne oblike svojom muzikom, komponovanom od strane nedokučivog genija. Glasno, jasno.

Bršljan tada poče da pleše po meni i ja dozvolih njemu i mravima, paucima, gusjenicama, mušicama i komaricama da me vode.

Mirna. Tiha.

Više nemam tijelo.

Ovdje gospodare: svjetlost i tama, list i grana; muk ptice koja prestade sa pjesmom; pauk, gljiva i kiša što poče da pada.

Gravitacija je prestala da djeluje na ovom mjestu. I ona je kao i ja ovdje, suvišna.

Odjednom, gljive postadoše školjke sa najljepšim šarama, pričvršćene na oborenom stablu.

Na granama procvjetaše raznoliki korali neobičnih boja.

Ptica prolebdi bešumno tik pored mog uha.

Zašumješe talasi kiše.

Moje tijelo predade se tom čudesnom osjećaju i kao da poče da pliva zajedno sa svim životinjama i biljkama za koje više nisam bila sigurna kom staništu pripadaju: šumi ili vodi. Ugledah moj notes i olovku kako polako odlaze nekud, nošeni strujom.

To nije ni bilo važno sada, a i kako bi pored ove ogromne slobode koja mi je ovdje data.

Iako stranac, sa crvenom kovrdžavom kosom  ispod koje neumorni mehanizam pokušava saznati tajnu koja se ovdje krije, stopih se sa svim oko sebe.

I nikome nisam smetala mojom nezainteresovanošću za njih, niko me nije smarao onim što me ne zanima, niko nije otimao ili ubijao samo zbog zavisti ili zabave…

Konačno sam pronašla mjesto na kome mogu biti ja, obična i svoja. Mjesto gdje niko nikome ne smeta i koje sam kao mala često posjećivala, a da nisam ni znala…

Pravo je bogatstvo otkriti jedno ovakvo čarobno mjesto.

Zato te upoznajem sa njim i šaljem ti pozdrav!

Zatvori reklamu