Ljudi s olovkama

Ivana Milinković: Pozdrav iz Pekinga!

Draga Lola, priznaj da si se iznenadila kada si vidjela crvenu kovertu. Ne bijelu koju dobiješ u vidu odbijenice za posao, a ni plavu kada bi stigao račun; nego crvenu, tu boju komunistčku. U redu, nije boja komunistička ali asocira,…

Ljudi s olovkama

Draga Lola,

priznaj da si se iznenadila kada si vidjela crvenu kovertu. Ne bijelu koju dobiješ u vidu odbijenice za posao, a ni plavu kada bi stigao račun; nego crvenu, tu boju komunistčku. U redu, nije boja komunistička ali asocira, pogotovo kada na poleđini vidiš markicu na kojoj piše Peking, Ljudska Republika Kina.

Htjela sam ti pisati i ranije ali nije bilo pravog momenta. Čekala sam da se utisci naberu i saberu da bih bila što konkretnija. Sada, kada je prošlo dovoljno vremena od mog preseljenja, imam osjećaj da sam momenat propustila, ono najbitnije zaboravila, a to je prvi utisak. Bila si u pravu kada si me savjetovala da pišem dnevnik. Znala sam to i ja samo sam bila lijena. Ali hajde da pokušam, a kao prilog mog doživljaja šaljem ti i nekoliko fotografija ljudi.

Na prvoj se nalazi Kineski zid od kojeg moram krenuti, jer kakva bi Kina danas bila da ga nema? Taj kamen na kamenu vijugavog oblika u meni je probudio romantiku. Sjetila sam se Ajfelovog tornja i drugih romantično izvikanih mjesta i nije mi bila jasna zapostavljenost ovog zida. Možda je upravo to komunizam, suzbijanje emocija, samo red, rad i disciplina čega je ovaj zid na određeni način odraz. I da, dobro vidiš, i kafa je na slici, i to ne bilo koja, Yunnanska. Ovo je zemlja čaja što otežava nama kafedžijama ali nije sve tako crno, osim kafe naravno, a znam da bi ti dodala i mlijeko, zato sam dodala i ja. Zamišljala sam da se skupa penjemo ovom pustolovinom, jedinim zidom koji smo prihvatili jer je dovoljno davno sagrađen da ga istorija i mrtva tijela radnika ukopana u njemu ne spotiču u modernom dobu.

Početnu opčinjenost novim okruženjem brzo je zamijenila zbunjenost uzrokovana preplavljenošću kineskim znakovima. Ništa nisam razumjela. Osjećala sam se kao iznova rođena, ovaj put ne kao tabula rasa, ali nedovoljno odmakla. Sada je malo drugačije, poznajem nekoliko znakova, isto toliko fraza a i navikla sam se da intuitivno razmišljam. Da bih usvojila cijelo pismo trebaće mi godina i godina, a ni tada se ne bi skroz naučila. A i ko zna gdje ću tada biti ja, možda neka nova zemlja. Nova markica i boja koverte iz koje ti pišem.

Nakon zbunjenosti stigao je umor. Veličina i kabastost grada preplavljena ljudima kao mravima su zahtjevali mnogo više energije nego što sam navikla. Osjećala sam se kao na kondicionom treningu ustajući prije šest a dolazeći kući poslije šest. To je bio tempo grada. I dalje je samo ja sam se navikla, donekle. Ako ništa, uvijek bi se našla kakva prazna klupa ili stolica da se sjedne i spusti glava. Popodnevna dremka je krajnje uobičajena, nebitno da li u metrou, kafiću, restoranu, ulici, ili čak na motoru. Vozač bi se jednostavno zaustavio i spustio glavu na guvernalu. I moja je glava počela da pada kao programirana u dvanaest poslije ručka.

A kad smo kod motora ili bicikla, jednostavno ga moraš imati jer ako ne osjetiš ludilo saobraćaja i na taj način a ne samo kao pješak, kao da i nisi osjetila vrevu grada, duh Pekinga. Gledanje lijevo – desno sto puta je standardna za stranca, ali ne i Kineza. On ide samo pravo tamo gdje je naumio, ali nema saobraćajnih nezgoda. Prelazak na crveno, presjecanje puta i fukcionisanje po principu hijerarhije je uobičajena stvar. Pješak pazi na sve, biciklista na motorizovana vozila, motori na automobile i buseve, a ovi? – ninakoga. Naš čovjek bi se jako brzo pogubio i živce izgubio. Kinez je smiren iako voli da trubi čak i kada ne treba. Dovoljno ti je par ovakvih situacija da počneš da osjećaš kako postaješ strpljivija, a to je ono što te Kina uči.

Strpljenje stičeš i kroz poslovne situacije. Tržište rada je za naš pojam nezamislivo. Ta hiperprodukcija svega je u takvom ubrzanju da doseže razmjere eksplozije. Ujutru popuniš aplikaciju za posao, poslijepodne te zovu, a već sutra radiš. Ili sam samo ja te sreće. A onda započne komunikacija koja je nekada jednostavnija sa rukama i nogama. Njihov čingliš / ne ingliš / zahtjeva i najudaljeniju moždanu vijugu da se aktivira. Tada nema spavanja jer kako da znaš kako posao da obavljaš, a najčešće i ne znaš osim ono osnovno, recimo, da ćeš da predaješ. Ponekad nemaš ni program pa se moraš da snađeš. Ono što je najbitnije, na kraju uvijek sve ispadne kako treba, i zadovoljstva su obostrana iako njima treba dosta vremena da ti se obrate a kamoli neku prisnost pokažu. Pružanje ruke je gubljenje vremena. Razmijeni kontakt u vidu wechat-a i kao da se poznajete godinama.

A onda izađeš na ulicu ili siđeš u metro a tamo su i ljudi iz ruralnih krajeva. Nemam ja ništa protiv seljaka, ali njihovi su i dalje zadržali stare navike u vidu pljuvanja, prdenja i podrigivanja, među strancima popularno kao 3P. Prevrtanje želudca tada je normala a onda se navikneš sve do nove osjetljivosti i žgaravice.

Nevjerovatna je to zemlja, zemlja ekstremnih kulturoloških razlika, baš kao i klima koja je poprilično fabrička, zagađena. Made in China je reala cijeloga svijeta zbog koje trpi ne samo prosječan Kinez nego i planeta. Iako situacija nije mnogo bolja ni kod nas, samo što mi ne mjerimo indeks zagađenja, a oni su se oko toga počeli truditi. Nose čak i maske. Neki zbog zdravlja a neki zbog mode. O modi da ti ne pišem, ovdje je sve dozvoljeno, uključujući da muškarac nosi žensku torbicu, žena kojekakve životinje po nogama a jedni i drugi telefone u koje bulje. Djeca im čak imaju razderane hlače na zadnjici da bi zli dusi izašli van. Da, dosta je to i dalje tradicionalna i sujeverna zemlja. Ali volim kako koriste javni prostor, i kako im socijalizacija nije strana. Nemaju oni taj problem individualizacije kao što ga fura zapad. Pa s kim će onda da igraju karte?

Draga Lola, toliko toga još ima ali ne bih sve da odajem. Dođi jer moraš da doživiš ovaj raj od diverziteta. Da vidiš obučene motore, piješ toplu vodu, jedeš kinesku hranu … I nemoj biti kao ja pa čekati njihovu novu godinu iako je to nevjerovatan doživljaj cjelosedmičnog vatrometa dok se voziš biciklom prolazeći ispod njega.

 

Pozdrav iz Pekinga,

Ivana i deda Mao

 

 

Mini bio

Ivana Milinković ima problem da koristi olovku jer ju je tastatura uveliko zamijenila. U zadnje vrijeme se pokušava vratiti na stari način pisanja ali problem nastaje kada se papiri zagube. Voli soliranja jer tada ostaje sama sa svojim mislima kada izmišlja priče i daje osobine likovima.

 

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije