Ljudi s olovkama

Milica Carić: Novi Grad, moj grad

Sjedim sama na klupi u parku u trećem po redu gradu koji posjeduje moje trenutno i privremeno prebivalište. Isto je. Kao i u mom mjestu, uz lagan povjetarac, ljudi prolaze. Žure, svako u svojim mislima, sa svojim brigama i problemima….

Ljudi s olovkama

Sjedim sama na klupi u parku u trećem po redu gradu koji posjeduje moje trenutno i privremeno prebivalište.

Isto je. Kao i u mom mjestu, uz lagan povjetarac, ljudi prolaze. Žure, svako u svojim mislima, sa svojim brigama i problemima. Tu i tamo na licima nekih od njih iskrade se osmijeh, a onda i zavidan pogled zbog tog nevinog osmijeha. Ne bi vjerovao šta sve čovjek može da primijeti dok sam, iz daleka, posmatra okolinu.

Odjednom moje tijelo osjeti tremor, toliko jak da imam utisak da se sve oko mene trese. Pomislih, sigurno je do vjetra. Bilo kako bilo, u tom momentu osjetila sam se nesigurno, nezaštićeno, samo i tako tuđe u ovom tuđem gradu.

Misli mi se vraćaju u moj rodni grad, tako lijep, a tako mali – Novi Grad. Pred očima se presijavaju staklasti motivi rijeka Une i Sane i one skromne plaže koje izazivaju više nego skroman osmijeh na licima njihovih posjetilaca.

Tu sam odrasla i normalno da mi je srcu drag taj grad. Sve te šetnje pored rijeke, prve ljubavi, trošne klupice i miris topline domova mojih sugrađana. Sve je to jedna jako čvrsta veza između mene i te skromne varoši. Ali ne toliko čvrsta da je ne bi mogli poljuljati ljudi koji su svuda isti.

Šetajući kejom, najljepšim dijelom grada, na jednom njegovom kraju vidi se most koji spaja ljude i dijelove grada, a na drugom kraju most sa sasvim suprotnom funkcijom. On razdvaja. U ovom slučaju ne samo dvije države nego i ljude, koji su kao što rekoh, svuda isti.

Igrom slučaja moj život je započeo na toj suprotnoj strani od ove gdje sam sada. Silom prilika napustila sam to prvo mjesto, od ukupno tri, svog prebivališta i prešavši preko tog mosta, našla se u Novom Gradu.

Za mene, kao i za većinu ljudi sa istom sudbinom tih devedesetih godina, mjesta na kojima smo se našli, htjeli mi to ili ne, morali su biti naši novi počeci.

Kada si mlad zasljepljen si dječijom radošću, sitnicama, igrom, školom, drugovima. Ne vidiš šta se krije iza te lijepe vanjštine. Ne vidiš da se tvoji roditelji trgaju od posla. Grabe rukama i nogama kako bi tebi i sebi obezbijedili bolju budućnost. Ne vidiš da tvoji roditelji moraju duplo više da se trude i dokazuju u gradu koji ti kao nevino dijete osjećaš kao svoj.

Koliko puta su njihova lica bila tužna i uplakana zbog ružne riječi i krivog pogleda nekog „starosjedioca“.

„Šta vi tražite ovdje?“ „Vi ovdje ne pripadate!“

Roditelji mi kao maloj nikada nisu mogli objasniti značenje takvih rečenica. Jer kako to da ja ne pripadam tamo gdje sam odrasla, gdje sam se igrala, gdje sam se prvi put zaljubila? Kako to da ne pripadam mjestu koje moje srce osjeća kao dom?

Ja i meni slični nismo ovdje došli da bi nekom nešto oduzeli ili zauzeli tuđa mjesta. Došli smo jer smo morali. Isto tako moramo da shvatimo da nikada u potpunosti nećemo biti prihvaćeni. Jednom kada napustiš ono gdje pripadaš, zauvijek ćeš biti stranac.

Ako se vratiš, stranac si jer si nekada ranije otišao, a tamo gdje odeš, stranac si jer si došao.

Završila sam u ovom gradu osnovnu i srednju školu, moji roditelji su se zaposlili, prošle su godine. Dvadeset i kusur, a nas i dalje nazivaju drugim imenima. Tuđim imenima.

Na pitanje: „odakle si?“ ja se i dalje dobro zamislim jer osjećam da to što mi piše u ličnoj karti zapravo i nije moj dom, to i nisam ja sve dok ne budem prihvaćena.

Ovo nije još jedna priča o nekom gradu, ovo je samo još jedna priča o ljudima i ljudskim (ne)vrijednostima.

Međutim, pošto sam žensko, željno ljubavi, ne mogu da se pomirim sa činjenicom da me moj grad istinski ne prihvata, pa ću reći da: „Vjerovatno pretjerujem. U pitanju su samo neki mali kompleksi. Kompleksi moji i kompleksi ovog grada. To je jednostavno, obična, lijepa varoš, koja se više raduje neuspjesima nego uspjesima nekog svog, što je vjerovatno slučaj sa svim gradovima tog formata na ovom svijetu. I to je sve“.

 

Milica Carić

Vrlo samokritična što je spriječavalo da učestvuje na brojnim književnim konkursima. Bez obzira na to, ipak je odlučila da se okuša u ovom vidu konkursa i da postane jedna od ljudi sa olovkama.

Pročitaj još

Od iste osobe