Ljudi s olovkama

Tamara Kuvalja: Pozdrav iz Srpca

Dok se kroz maglu probijaju zraci sunca obasjavajući jedan divan grad pred očima svakoga ko se u ranim jutarnjim časovima nađe na panorami grada, ja ćutim i ne odajem tajnu. Niz zidine jedne stare zgrade svakog se jutra salijevaju kapi…

Ljudi s olovkama

Dok se kroz maglu probijaju zraci sunca obasjavajući jedan divan grad pred očima svakoga ko se u ranim jutarnjim časovima nađe na panorami grada, ja ćutim i ne odajem tajnu. Niz zidine jedne stare zgrade svakog se jutra salijevaju kapi rose, koje okupaju Srbac i predaju ga suncu da ga okiti zlatnom prašinom, a zatim grad progovori. Jasno se čuje šapat Save koji se s kamenjem svađa, dok ih lagani povjetarac miri, a vrba miluje. Kada se oglasi škripa vrata stare obućarske radnje, znam da je dan počeo i da će glavnom ulicom odjekivati zvuk cipela koje ljube tlo.

Mogu mirno da posmatram svu ljepotu grada jer znam da mi njegova sela čuvaju leđa ne gaseći ognjište. Kada preko ramena pogledam iza sebe, vidim divne i vrijedne ljude koji se bude prije prvih pijetlova, izlaze napolje i gase mrak. Sa osmijehom brinu o svojim životinjama i prostranim poljima koja svim svojim bojama privlače pažnju ljudima koji iz aviona posmatraju naša sela. Treba pomenuti da naljepši sir prave u Srpcu, da naša vina imaju poseban okus,kao i da je naš med najslađi, i naravno, neše meso naljepše miriše. Sve te vrijedne ruke svakog dana proizvode život , o čemu svjedoče ožiljci i gruboća koja se osjeća svakim dodoirom. No, da nije toga, dedina priča nikad ne bi bila fascinantna unuku koji korača dedinim stopama.

Ovdje se ljudi najljepše smiju, onako od srca jer su zaista srećni. Ne živimo za sutra nego za vječnost. Ne mrzimo nikoga jer niko ne mrzi nas. Ispunjeni smo jer uživamo u svakom trenutku, a to postižemo tako što ne radimo za novac, nego za sreću. Srećem mnogo ljudi, tako sam jednom prilikom upoznala ženu koja na ulici prodaje male bukete cvijeća ili kolačiće, tako zarađivajući novac da prehrani svoga sina. Ljubaznost ljudi koji me svakodnevno okružuju ne može da se opiše riječima. To mora da se osjeti,dušom.

Često dok šetam imam priliku da vidim roditelje koji dovode svoju djecu u park i posmatraju njihove korake,igru u pjesku,na klackalici,toboganu i želju za životom koja se krije u tako malim bićima i u tom trenutku osjetite ogromnu ljubav koja se bezgranično širi između cvijeća čiji miris unosi čudesnu toplinu u srcu. Pogledate u travu i vidite te male stope dječice koja su tu hodala i to vas ispuni srećom. Takođe, penzionere ili starije ljude kako u parku igraju šah,onda stanem i uživam u čarima njihove smirenosti i vještine.

Priča po priča i mjesec već polako preuzima smjenu na straži nad Srpcom. Zvjezdana prašina okupa Savu i tako se čuje harmonija prirode. Sve postaje mirno i tiho dok se svjetla gase. Uprkos tišini, ovaj gradić i noću živi, na klupama se može vidjeti po neki zaljubljeni par, na igralištu neki dječak željan tišine, na balkonu čovjek koji sumira dan gledajući kako stres odlazi u dimu cigarete u beskonačnost. A što se tiče tajne koju sam napočetku spomenula, zapravo, tajna je u svemu što sam ispričala, treba da čuvamo tajnu, da je ne govorimo nikome, a ko dođe i vidi ovaj grad, tajnu će imati u svom srcu. Zato psstttttt! Mirno spavaj moj grade.

Tamara Kuvalja

Pročitaj još

Od iste osobe