Hrabra LolaPreduzetništvo

Amina Horozić: Žena koja je radila na dizajnu Chryslerovih automobila

Žene i automobili, jedna od vječnih i neiscrpnih tema. Od toga kako ih voze do toga koliko se u ista razumiju. I onda odjednom Amina. Žena koja je kao djevojčica zajedno sa porodicom napustila Bosnu i Hercegovinu i preselila se…

Sara Velaga

Žene i automobili, jedna od vječnih i neiscrpnih tema. Od toga kako ih voze do toga koliko se u ista razumiju. I onda odjednom Amina. Žena koja je kao djevojčica zajedno sa porodicom napustila Bosnu i Hercegovinu i preselila se u Ameriku, gdje je razvila svoju karijeru produkt dizajnerke. Njen talenat je prepoznat i u Chrysleru, nakon čega je dobila priliku i da radi četiri godine. O počecima karijere, projektima, ali i nostalgiji prema državi, za Lola magazin Amina Horozić.

Kako ste razvili svoju karijeru u Americi?

Nakon što sam se opredijelila za studiranje produkt dizajna u srednjoj školi, provela sam zadnju godinu pripremajući portfolio za upis na College for Creative Studies, jedan od najprestižnijih fakulteta produkt i auto dizajna u Americi. Nakon diplomiranja dobila sam posao u Chrysler Dizajn Studiju, gdje sam naredne četiri godine radila na raznoraznim projektima, među kojima je bio i Dodge Magnum. Ubrzo sam primjetila da ako iskreno želim da budem uspješna dizajnerica moram da savladam “jezik” biznisa, tako da sam napustila posao mojih snova radi postdiplomskih studija. Preselila sam se u Kaliforniju gdje sam završila MBA u Dizajn Strategiji na California College of the Arts u San Francisku. To školovanje mi je otvorilo još jedna vrata, tako da sam imala priliku da radim u vrhunskim dizajn agencijama poput frog i fuseproject, kao i u novim start-up firmama Aether Things i NIO.

Kada govorimo o dizajnu i ženama, navikli smo na modni dizajn, uređenje interijera, ali vi ste zaplovili u prilično “muške vode” iako ste izjavili da kada znate šta radite nema podjela na polove, rase ili opredjeljenja. Od kada ste počeli da se bavite dizajnom automobila i koliko je to zahtjevan posao?

Iskreno, kada sam se još u srednjoj školi opredjelila za studiranje produkt dizajna, nisam ni pomislila da će to biti “muški posao”. Ta profesija me je jednostavno privukla, jer je izgledala zabavna. Pomislila sam: “Wow, kako čarobno da skica za godinu dana postaje trodimenzionalni objekt koji može ljudima uljepšati dan, pomoći im sa svakodnevnicom ili ih jednostavno inspirisati!” U stvari ne bih ni znala za produkt dizajn da nije bilo mog starijeg brata. On je mislio da bi moj talent bio savršen za tu struku—i izgleda da je bio u pravu. Pored toga, roditelji su nas usmjerili još od malih nogu da bez stida možemo biti ono sto želimo, neovisno od spola, finansijskih mogućnosti ili vanjskih okolnosti—da nas ne bude strah da realizujemo svoje snove.

Vrlo je zahtjevno biti dizajnerica. Za većinu dizajnera to nije posao od osam do četiri. Biti dizajner je stil života koji nema početno niti završno radno vrijeme. Pored toga, dizajneri uvijek ciljaju za savršenstvom, za 110%, za konstantnim usavršavanjem. Sav rad koji ne dostigne taj određeni nivo “savršenosti” se smatra nedovoljnim, nedovršenim. Tako da u nekom smislu se može reći da dizajner radi, direktno ili indirektno, non-stop.

Kada odlaze, ljudi često idealizuju mjesto dolaska na odredište. Kako je izgledao vaš susret sa Amerikom i šta vam možda nedostaje iz BiH?

Kada sam došla kao dijete sa 11 godina, ja sam Ameriku znala samo kroz filmove. Naivno sam zamišljala da čitava Amerika izgleda kao New York okružen sa palmama Los Angelesa. Međutim, Detroit, gdje smo bili smješteni kao izbjeglice, je vrlo drugačiji grad. Bilo mi je vrlo čudno da se svugdje mora ići autom. Još čudnije mi je bilo da u takozvanoj najbogatijoj zemlji na svijetu postoje dijelovi grada koji bukvalno izgledaju kao poslijeratne zone. Tada sam shvatila da svako mjesto ima svoje pluseve i minuse, da nigdje nije idealno i da je najbitnije, gdje god se našli, da smo okruženi sa pozitivnim ljudima velikog srca. Na kraju dana ono što čini mjesto vrijednim su upravo oni i njihova energija.

Naravno, dosta toga mi nedostaje iz BiH, ponajviše bogatstvo naše prirode, kao i sarajevski humor i šarm. Sarajevo, moj rodni grad, će mi zauvijek ostati u srcu jedno vrlo posebno, nježno mjesto. Možda bas radi toga što ima tako dobar duh, taj grad trpi sve i svašta, a ponajviše ono što ne zaslužuje. Kroz priču čujem kako se Sarajevo mijenja u nekom negativnom smislu, mada sve česće primjetim kako se srce Sarajeva probija kao trava kroz beton, kroz poteze mladih kreativaca. Ja se divim njihovoj ambicioznosti, profesionalnosti i kreativnosti. Dižem im kapu, svaka čast!

Interesantno je da se kultura, dizajn i umjetnost često smatraju luksuzom, kao nešto sa strane, a ne kao srž života. Ali činjenice pokazuju baš suprotno. Narod bez kulture i bez kreativnosti propada. I radi toga mi je neobično drago kad vidim toliku energiju kreativnosti na tako malom prostoru kao što je BiH—ta domaća kreativnost je nešto što svi treba da podržavamo, da slavimo, da uzdignemo,  jer je to ono nešto vrlo iskreno naše. Nadam se da će sa vremenom biti sve više uspješnih priča kreativaca iz BiH.

Uspješne žene danas sve više dobijaju medijskog prostora i konačno se pokreće intenzivnija priča o njima. Međutim, to ih i dalje ne čini ravnopravnima u društvu. Na koji način da se za to izbore?

Zavisi o kojem društvu pričamo, naravno.  U suštini mi kao žene trebamo da ostavimo sa strane patrijarhalna očekivanja i predrasude, i trebamo da podržavamo jedna drugu. Ja mislim da žene nisu ni svjesne koliko moći imaju, jer često se moć opisuje kao neka fizička, muška sposobnost, ali moć koju žene imaju je psihička, duševna moć. To je nešto što na kraju dana ujedinjava i ruši zidove. Što prije svi prihvatimo vrijednost ženskog duha, to će biti bolje za sve nas.

Čime se danas bavite i na koji projekat ste posebno ponosni?

Ovih dana sam Creative Lead za NIO, jednu od novijih auto kompanija i radim za njihov Innovation Lab u San Francisku na projektima koji su 10-15 godina “u budućnosti”. Toliko o tome smijem javno reći.

Inače vrlo sam ponosna na sve moje projekte–svaki od njih je imao neki svoj unikatni zadatak, izazov i proces. Trenutno radim na jednom vrlo uzbudljivom kolaborativnom projektu sa galerijom Øgaard ovdje u Oaklandu, Kaliforniji. U aprilu ćemo imati svečano otvaranje, kao i jedan vrlo interesantan program kroz čitav mjesec april , tako da pozivam vas i vaše čitatelje da nas “digitalno” pratite preko Instagram-a, biti će vrlo interesantno!

Možete li nam otkriti više detalja o vašem autorskom BREAKING IN® radu?

BREAKING IN®: Product Design je knjiga koja se sastoji od zbirke intervjua sa preko stotinu kreativnih direktora širom svijeta na temu kako postati produkt dizajner. Tražila sam odgovore na pitanja koja studenti tipično imaju za profesionalnog dizajnera, npr. kako da pripreme svoj portfolio za intervju, kakav je bio njihov put do uspjeha, i šta oni misle kako će se naša struka promjeniti u 21 vijeku. Trebalo mi je oko tri godine da skupim sve intervjue i da ih pripremim za štampu, ali trud nije bio uzalud, uspjela sam da upoznam dosta znamenitih ličnosti u struci i bila mi je velika čast čuti njihove priče.

Kakav je Vaš savjet mladim ljudima u BiH, postoji li perspektiva u granicama države?

Perspektiva uvijek postoji! Treba se boriti za život koji želimo da imamo. Vrlo je lako se predati ili naći izgovor. Naravno, nekad ozbiljne prepreke postoje, ali u većini slučaja najveća prepreka smo mi sami sebi. Ako stvarno i iskreno želimo nešto, onda trebamo biti spremni da uložimo trud, rad i vrijeme potrebno za takozvano “rušenje plafona”. Trebamo biti strpljivi, pozitivni i ne predavati se lako. Jedan neuspjeh ne određuje čitav život kao neuspjeh—to je samo jedna prepreka od koje trebamo da naučimo nešto, koja treba da nas još više ohrabri ka realizaciji našeg sna. Uvijek treba ići samo naprijed. Naši slavenski starosjedioci su to vrlo slikovito opisali još u davnim vremenima: tiha voda brjegove valja.

Pročitaj još

Od iste osobe