AktivizamHrabra Lola

Šta mantija ima s mojom vaginom?

tekst: Žana Gauk

‘Ajmo ispočetka.

Trenutno vjerujem da ne postoji razlog zbog kojeg bih abortirala. Istovremeno, nikada nisam bila u toj situaciji da bih znala kako bih se ponašala. Da li bi me samo malo pekla savjest ili bih se raskidala od osjećaja krivice u tom momentu – ne znam. Da li bi me više boljela duša ili vagina, ni to ne znam.

Razgovarala sam sa ženama koje su donosile ovakve odluke. Nije im bilo lako, ali situacija im je izdiktirala ishod cijele priče. Nisu imale drugog izbora. Plakale su u tišini. Kajale se ili se nisu kajale. Boljela ih je duša. I tijelo. Neke ipak ništa nije boljelo. Poštujem! Ne osuđujem. Nemam pravo. Njihovo tijelo, iz moje perspektive, samo je njihovo. Ne državno, ne crkveno, ne moje. Samo njihovo!

Većina će reći da je trebalo da razmišljaju prije nego što su širile noge. Da postoji sto načina zaštite. Da se ovakve situacije ne dešavaju tek tako.

Tu ćemo stati!

Poštujem! Ne osuđujem. Nemam pravo. Njihovo tijelo, iz moje perspektive, samo je njihovo. Ne državno, ne crkveno, ne moje. Samo njihovo!

Nepredviđene situacije se dešavaju. Jer, to je život. A on katkad zna da iznenadi. One koji su duboko zagrizli u moral – ne iznenađuje. I to znam.

Ponoviću, tijelo žene je samo ženino. I moje je samo moje. Ili ipak nije? Ono što moja glava podigne svakog jutra, ono čime upravljam, ono što hranim, ono za šta me niko ne pita već 33 godine ipak NIJE MOJE.

O mom tijelu danas će u etičkoj komisiji, uz ljekare, odlučivati i mantija. U Univerzitetskom kliničkom centru RS angažovan je sveštenik koji je ravnopravni član odbora koji odlučuje o prekidu trudnoće poslije navršene 20. nedjelje. Mišljenje crkvenih otaca posebno se, kažu, uvažava. Uz bijeli mantil, dakle, tu je i crna mantija. A život nije crno-bijel. Kakva je odluka sveštenika, čime se rukovodi, da li nekada aminuje abortus niko ne zna.

Nije sporno postojanje etičke komisije, bar meni nije, ali je sporan njen sastav. Ako se u 20. nedjelji utvrdi da je nešto krenulo po zlu, kako će mantija nadglasati struku? Hoće li mi crkva pomoći kasnije kada se moje dijete bude mučilo i kada nam život postane agonija. Koji će mi Bog pomoći?

Mišljenje crkvenih otaca posebno se, kažu, uvažava. Uz bijeli mantil, dakle, tu je i crna mantija. A život nije crno-bijel. Kakva je odluka sveštenika, čime se rukovodi da li nekada aminuje abortus niko ne zna.

Jer, sveštenikov odgovor se naslućuje – Srpska pravoslavna crkva kaže da je, u suštini, najvažnije da ne dođe do abortusa, jer je to jedan od najvećih grijehova.

“Život ne može da oduzme onaj ko ga nije dao. To znači da ni majka ni ljekar ne mogu da odlučuju o tome da li će jedno dijete doći na ovaj svijet ili ne. Život može da uzme samo onaj ko ga je dao, a to je Bog”, poručuju sveštenici.

A njemu je, dakako, Bog lično dao mandat da o tome odlučuje. Jer, crkva je oslobođena svakog nemorala.

I ženama okupljenim u fondacije i udruženja nije baš najjasnije koji Bog je poslao sveštenika u komisiju pa im je besmisleno njegovo prisustvo. Nisu ni znale da u ovom medicinskom tijelu ima pop nad popom. Možda bi ginekolog nekada i “skrenuo sa puta Božjeg”, ali zato je tu pop da ga vrati, jer crkva ne skreće – zabraniti namjerni prekid trudnoće “jer smo moralno duboko pali, porodica je u teškoj krizi i ne njegujemo iskonsku vjeru u Boga”. Samo medicinski razlozi su, vele, opravdani. Koji – ne znamo!

“Život ne može da oduzme onaj ko ga nije dao. To znači da ni majka ni ljekar ne mogu da odlučuju o tome da li će jedno dijete doći na ovaj svijet ili ne. Život može da uzme samo onaj ko ga je dao, a to je Bog”, poručuju sveštenici.

Kao čovjek kojeg je, ako tako nazivamo stvari, stvorio Bog, imam potrebu da zaštitim svoju vaginu. Da odluku donesem uz savjete ljekara. Hoću li, s odlukom zajedno, biti razapeta na krst koji pljuju oni kojima neko nekad reče da prvi bace kamen, ako nisu grešni? Hoće li me ta odluka izopštiti iz crkve? Ili bi najbolje bilo da lažem? Da, kad mi zaraste rana, uzmem kamen pa ga bacim na tuđu odluku?

Iako sam, vjerovatno, dio puka koji je duboko moralno posrnuo, jer, avaj, mislim da je moja glava samo moja, nastaviću tako kroz zidove.

Nek’ me crkva abortira!

Naopaku me Bog stvorio!

Zatvori reklamu