AktivizamHrabra Lola

Od muža nasilnika spasila me samo trudnoća

tekst: Lola Magazin

Možda bi sebe ubijedila da je sve noćna mora pokušavajući prepoznati svoje lice u ogledalu, natečeno, modro i krvavo. Možda bi i uspjela da mi realnost nije probadala srce, a strah kada čujem njegov glas lomila kosti.

Strah od osobe koju sam voljela najviše na svijetu, s kojom sam gradila dom, sanjala ali ne i te snove živjela.

Taj dan sam znala da nije noćna mora, ali nisam znala zašto se to događa, zašto baš meni.

“Vidi šta si sama sebi uradila!” – rekao bi. Oh da, onda sam se prisjetila, taj dan je padala kiša, i jedini odgovorni krivac za kišu bila sam ja. On ne voli kišu…

Prvi put je padala kiša, drugi put sam stavila ruž na usne, treći put sam suptilno pogledala stranca, a četvrti put sam zamrzila samu sebe što sam čak četiri puta dozvolila sebi da se ne prepoznam u ogledalu.

Teško je shvatiti osobi koja nije žrtva nasilja kako netko dozvoli sebi da ostane u takvim odnosima. Ostane uz pomoć njegovih manipulacija, savršenog poznavanja tebe, i ekonomskom, emocionalnom ili bilo kakvom vrstom ovisnošću.

Nakon višesatnog plakanja, pokušaja samoubojstva, pa na koncu još jedne ture udaraca na pokušaj mog odlaska, ostala sam. Godinu dana sam ostajala, budila se i lijegala sa strahom.

“Ali ljubavi, to nisam bio ja. Shvati molim te, vjeruj mi, nešto je ušlo u mene, to nisam bio ja.”

Nije bio on. Ubijedio me da nije bio on. Jednom je prodao dušu đavolu i sada ne može kontrolirati kada ulazi u njega. Ja sam vjerovala. Ja, žena s fakultetom, danas samohrana majka, s dva posla, nekada sam vjerovala u tu priču. I mnoge žene povjeruju u mnogo banalnije priče, ne traže opravdanja, opravdaju ga same. Ostanu mjesecima, godinama, ostanu i trpe čitav život. Izmanipulirane, izvrijeđane, bez duše, bez srca i emocija, nesposobne da se izbore za sebe. Kada živiš pod takvom torturom određeno vrijeme, više ne razmišljaš svojom glavom. Nakon cijelonoćnog udaranja, silovanja i ponižavanja, ujutru zavoliš čašu vode koju ti ista osoba donese.

“Da, ipak me voli, donio mi je čašu vode, okupao me, stavio mi obloge i namazao masnice. Čak je plakao više od mene cijelo jutro.”

Od srca želim da ni jedna žena više nikada, ali nikada ne shvati kako jedna prosječno ili čak nadprosječno inteligentna žena može razmišljati na taj način i dozvoliti sebi da živi taj pakao. Da bi shvatila, morala bi proći kroz isti taj pakao.

Kuda otići, kome se obratiti za pomoć, kako podnijeti sramotu, mogu li još išta uraditi da ga pokušam promijeniti i spasim naš dom? – sve su to pitanja na koja neke žene nikada ne nađu odgovor.

Dan kada sam ja pronašla odgovor bio je kada sam shvatila da ne želim da moja kćerka odrasta u takvoj obitelji, ako se uopće živa i zdrava rodi. Moja nerođena kćerka spasila je svoj i moj život a da čak nije ni ugledala svjetlo dana. Znala sam da ga čak ni ona ne može promjeniti, i da ako ostanem tu, pored sebe rađam mu još jednu žrtvu, ako uopće bude sreće da od njegovih udaraca rodim dijete ili ostanem živa.

Nakon godinu dana pakla od života sa psihopatom, nasilnikom i ovisnikom, skupih hrabrost ostaviti ga i vratiti se roditeljima sa stomakom do zuba. U petom mjesecu trudnoće, otišla sam ne osvrćući se. Problemi koje je kasnije radio meni i mojoj porodici nisu ništa naspram problema koji bi bili da sam ostala.

Tek kasnije pitala sam se zašto nisam cijenila svoj život i voljela samu sebe kao što sam svoju kćerku? Zato što majke znaju, a žena ni sa deset završenih fakulteta ne može znati…

Neću preispitivati sreću ali svake noći se potajno zahvalim nebu na sreći što sam se imala gdje vratiti i gdje naći utjehu.

Za (ne)sreću što sam naletila na baš njega i što na vrijeme nisam prepoznala njegovu patološku stranu, nemam se kome zahvaliti, niti koga kriviti. Sve su to lično moji izbori nakon kojih sam postala jača, izdržljivija i neuništva. Kao što reče jednom prilikom teta iz Centra za socijalni rad “Pa znate, gospođo, nismo vam mi birali oca vašeg djeteta” – kao reakciju na moje odbijanje da upišem podatke o ocu u rodni list djeteta. Ne znaju tete iz Centra za socijalni rad da se titula otac mora zaslužiti.

Tako je započeto stvaranje novog univerzuma u kojemu smo samo moja kćerka i ja. Tko je rekao da za sretnu obitelj treba više od dva člana?

Moje dijete ljubavi rođeno je 14.02. na Valentinovo, moj najvrijedniji poklon i jedino dobro što je izašlo iz života s njenim ocem. Bila je ona itekako dijete ljubavi. Neraskidiva veza, snažna privlačnost i neobjašnjive emocije obilježili su našu vezu i zajednički život. Previše nečega mora pući. Mogla sam i naslutiti, čak sam bila sigurna da unaprijed znam kako ćemo završiti. Ratoborno, krvavo, znojavo i uplakano. Iz one krajnosti ljubavi u krajnost mržnje. Njenog oca pamtim danas po lošem, a lično moj izbor bio je što nisam dozvolila da ga i moja kćerka pamti po lošem.

Nisam dozvolila da joj ostavi ožiljak na srcu, da joj napravi traume, da ikada pomisli da je život, kakav bi bio da smo ostale s njim, normalan. Umjesto toga, moja kćerka danas ni ne zna šta je “tata”, kada malo poraste pitat će se zašto sve tate dolaze po djecu u vrtić, samo po nju mama, kada bude još starija u meni će vidjeti i mamu i tatu, a kada odraste bit će mi zahvalna i razumjeti će svaki moj postupak. Lično moj izbor je da moja kćerka ne pamti tatu, ali da se ne trese na riječ tata, ne sakriva u ormaru, da ne muca i ne piški noću u krevet. Da kada odraste ne mrzi svakog muškarca, da se ne boji veze i braka. Da ne misli da je žena rođena da služi muškarcu i da strahuje od svakog njegovog pokreta.

Ja lično sam izabrala da mojoj kćerki budem uzor, žena borac, žena pobjednik, a nikada žena žrtva.

Autorka poznata redakciji. Za direktan kontakt s njom, obratite se urednici. 

Zatvori reklamu