FantastičnoZabavna Lola

SANDA MEŠINOVIĆ: KAŽI ZAŠTO ME PREVARI?

tekst: Sanda Mešinović

Probudim se noću uvijek u isto vrijeme.

Tamo oko tri izjutra, kada smo između sna i jave i kada ne znam da li postojimo ili ne. Ili barem ne znam da li MI još postojimo. I tako, u tom polusnu, svaki put bez izuzetka srce mi počne luđački kucati u grudima. Imam osjećaj da će iskočiti iz te krletke od rebara i da su njegovi otkucaji u stvari otkucaji planetarnih gongova.

Probudiću cijeli komšiluk, čini mi se, koliko je glasno.

Tu-dum. Tu-dum.

TU-DUM!

U panici sam tih nekoliko sekundi sve dok moj um ne shvati da je tri ujutro, da se ne čuje ama baš ništa i da je tama oko mene. Noć je i svi spavaju. Pogledam odmah u tebe, na drugu stranu kreveta. Položaj ruke ti je skoro uvijek isti, a izraz je onaj pravednički. Kao da nikada ništa nisi zgriješio.

O, Bože, iskočiće.

U tom momentu počinjem da gutam knedle, otkivam tijelo i lagano spuštam noge na pod. Pokušavam biti nečujna i nevidljiva, jer ni sama ne znam od koga se krijem. Od tebe? Biće prije da je od sebe.

Ustajem, odlazim prema kupatilu i, dok koračam na vrhovima prstiju, mozak mi užurbano radi.

”Nemoj da gledaš”, čujem s jedne strane, dok mi žaoka krivice, straha i bijesa probija grudi, grlo i koljena. Druga strana kao hipnotisana ignoriše komande.

“Neću, šta ti je”, govorim u sebi.

“Idem samo da piškim i vraćam se odmah.”

“Ma, pogledaj”, čujem.

“Uvjeri se opet!”

Vrišti nešto unutra.

U tom zombi kretanju moje noge zastaju ispred kupatila. Tačno pred vratima stopala se postavljaju, ali ja ne ulazim. Stojim tu, kraj utičnice u kojoj je punjač.

Na punjaču telefon.

Telefon blinka.

“Znači, opet. Stigla je…”, osjetim strah niz kičmu.

“Uzmi, pogledaj.”

“Neću!” Borim se.

“Uzm …”, nisam ni završila misao, a ruke mi već prebiraju po tipkama, ispisuju lozinku koju sam otkrila i, kao oni koji su hiljadu puta otvarali isti taj telefon, odmah pronalaze ono što traže.

“Bilo mi je predivno večeras. Volim te <3”

Pljas!

Hladan znoj i strava.

“Voli ga?”

U kostima, prstima, grlu, trepavicama, led ledeni preplavljuje brzinom munje. Ugušiću se od te hladnoće.

“Zoran auto-servis”, piše na displeyu.

Pridržavam se za zid ispred kupatila, djelovalo mi je da ću pasti u nesvijest ili povratiti, ne znam tačno, ne sjećam se. U tom momentu na trenutak ne znam da li bih zvjerski skočila na krevet, počela te udarati svom snagom po tom licu koje spokojno spava ili bih jednostavno olakšala oči koje su se napunile suzama. Cijeli svijet je stao.

Ja sam prestala da dišem. I da postojim. Po ko zna koji put od kada smo skupa.

Znamo oboje da ja nisam nikada trebala do kupatila, niti sam trebala toj bešiki koja se instinktivno budi svako jutro baš u doba kada je san najčvršći, kada duhovi hodaju i kada mogu biti neprimjetna, dati smiraja. Ne, nisam. Ta moja noćna lutanja su bila usmjerena samo na jedan cilj.

Raniti sebe iznova i iznova i tražiti, kao gladna životinja, mesa za neman koja živi iznutra.

“Zašto to radiš?”, pitam se hiljaditi put na tom pragu.

Ne znam. Iz straha valjda.

Možda i nevjerice da se završilo.

Možda da bih došla do tačke pucanja, do okidača u kojem će mi svega biti dosta, kada ću se razbjesniti i kada ću se uz pomoć ljutnje iščupati iz ovog mrtvila koje vlada među nama, u meni, godinama. Ne znam, ne mogu sada da mislim zbog čega.

Ili se možda uporno nadam, kao svako ludo žensko, da nije ona, da je stvarno Zoran. I da ti je zaista otišao dio na automobilu zbog kojeg ostaješ prenoćiti u Beogradu još jedan dan kao što mi, sa lakoćom sa kojom istina zvuči, ponekad slažeš.

Da, priznajem, NADAM se će se nešto promijeniti, jer ni sama ne znam da li te još uvijek volim. Da li u mom srcu ima mjesta za tebe ili je i ono mrtvo kao i moje tijelo koje ne dodiruješ kao prije.

Sjećam se kada su ti prsti klizili po koži kao da je jedina i posljednja koža koju ćeš ikada dotaći. I sjećam se strasti, ljubavi, nade i planova… Povjerenja.

I sve znam od prvog dana, znaš li to?

Taj osjećaj iznutra je odavno tu, savršeno tačan. Jer svako tvoje ostajanje, svako tvoje za mrvu duže zadržavanje ispred ogledala mi je odavno reklo gdje ti je srce. Ili barem ono u gaćama.

I prema tome, nemam se šta ljutiti na tebe kada ti JA prećutim kasne dolaske, okrenem glavu dok se ti smijuljiš krišom zbog poruke koja ti stigne, pravdam sve manje i manje vremena za mene i djecu.

Ja sam, mili, ta koja je ZNALA i zabila glavu u pijesak.

Ja sam ta koja je pustila da me sažvaće panika od čega živjeti i kako djeci objasniti. Iz nesigrnosti da će me bilo ko željeti nakon svega, rastavljenu i samu, zanijemila sam i zatvorila oči.

Ti si išao linijom manjeg otpora, nije bilo prepreka, nije bilo razloga zašto se ne poigrati sa novom kožom, mirisima i čulima. Omogućila sam ti to sve, otvorila na neki način vrata skupivši SEBE U SEBE još više.

Dopustila sam da me savladaju strahovi od mene same. Prokleti da su…

Nemam ja tebi šta reći, mili moj.

Mada, ponekad se pitam, nakon ovolikih zajedničkih godina, šta bi se desilo da sam rekla BILO ŠTA, da sam lupila šakom o sto, pokupila se sa djecom i zauvijek otišla. Možda bi se desio totalni slom i krah prije uzdizanja kao feniks. I nije bitno da li bi taj let bio moj ili tvoj, ili naš zajednički.

Potpuno nebitno, jer sam možda mogla davno nekada spasiti ovaj odnos. Ili makar sebe, da sam izustila jednu jedinu riječ.

Ali nisam.

Umjesto toga, ušla sam u kupatilo.

Piškila.

Obrisala suze i stresla stravu sa kičme.

I ponovo odlučila ono što je lakše.

Da ćutim.

Jer u svemu ovome nisi ti prestao voljeti mene… Već sam ja odavno prestala voljeti sebe.

A lijeka za tu zvijer nigdje, pa čak ni u tebi nema.

Toj zvijeri lijeka jedino U MENI ima.

 

P.S. Ponekad od straha ne uradimo ništa. Međutim, jedina stvar koja će vas osloboditi od bilo kakvog straha, jeste da pronađete ljubav prema sebi, u sebi.

 

Let the #SMess be with you.

#Sandologija

Mess – engl. nered.

Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.

Zatvori reklamu