Praktična LolaŽivot

Jesi li ti ona “dobra žena” kao što je bila tvoja baka?

tekst: Lola Magazin

Kao žena, znam da nije lako biti jedna u današnjem svijetu.

S jedne strane živimo u super modernim uslovima, imamo pametne uređaje, super moderna zanimanja koja se nazivaju nekim stranim riječima, obučene smo po posljednjoj modi, idemo na manikire, nadogradnje, ugradnje…

S druge strane nas jedu patrijarhalni korjeni, koji nas čekaju iza svakog ćoška. Od radnog mjesta do rađaone skoro može da se osjeti miris nepisanog pravila da si stvorena da ćutiš, trpiš i uklapaš se u socijalno prihvatljivu sliku onog što patrijarhalna sredina naziva “dobra žena”.

A nisi.

Znaš to duboko u sebi.

Stvorena si da živiš, kako god ti to poželiš.

Znam, dosta je to borbe s vjetrenjačama.

Suza. Neprospavanih noći.

Preispitivanja sebe i drugih.

Usamljenosti.

Možda i gladi i mokrih nogu.

Prekovremenih sati.

Pokidanih živaca.

Ali, zar se ne vrijedi rukama i nogama boriti za svoj jedini život?

Razumijem da naše bake nisu smjele da traže svoja prava, pa im njihova sreća nije bila na listi njihovih prioriteta. Svašta je bilo “sramota” i nosilo opasnost od batina, koje su tad bile normalna stvar u braku. Ni naše majke nisu bile najemancipovanije na svijetu, iako je baš u njihovoj mladosti začeto mnogo pokreta koji su se zalagali za prava žena.

Ali šta je s nama danas, ženama 21. vijeka?

Po načinu na koji mi, mlade žene, razmišljamo – čast malobrojnim izuzecima, vanzemaljci bi, posmatrajući nas, zaključili da je ovo neki od prethodnih vijekova.

A ono, pegle za kosu samo što nam ne čitaju misli.

I mi se plašimo osude sredine u vezi stvari koje se tiču samo nas – i nikog više. I mi prihvatamo da nam se komšije, rodbina i popovi miješaju u to šta smijemo, hoćemo i želimo da radimo sa svojim životima i organima. I mi pravimo kompromise tamo gdje ne smije da ih bude.

Upravo zbog toga ni zakon, a počesto ni naši najrođeniji ne štite naša ljudska prava (ako ne znaš na šta mislim, pitaj bilo koju ženu koja je žrtva nasilja u porodici – ako je još živa).  Ne mogu a da se ne zapitam da li smo to i zaslužile time što ne pružamo skoro nikakav otpor. Ako se same ne borimo za svoja prava i svoje mjesto pod nebom, zašto bi to radili drugi?

Upravo zato što ćutimo i trpimo, uklapamo se i sklanjamo, mnogo smo kao moderne i urbane (ponajviše online), a u duši skoro svake od nas i dalje sjedi jedna koja bi sve radije linijom manjeg otpora, isto kao naše majke i bake.

Živimo živote koji su socijalno prihvatljivi, gradeći o sebi sliku koja se dopada drugima, a da se u premalo trenutaka pitamo da li se ta slika dopada nama samima, da li smo srećne i šta radimo za sebe.

I ne samo da dopuštamo da nam mišljenja drugih kroje živote, već prilično volimo i same to da radimo drugima. Primijetimo kad je nekoj ženi prljava kosa, kad nema manikir, kad joj je zgužvana suknja, a ne primijetimo da nismo bile kod ginekologa par godina. Naravno, ne primjetimo da ne znamo pravopis, da nemamo osnovnu kulturu, da ne znamo dovoljno o kontracepciji, da su nam kvarni zubi, da nismo srećne

Imamo “pametnija” posla. Takmičimo se s drugim ženama u banalnim stvarima. Tračamo. Brinemo o tome šta drugi misle o nama. Prezauzete smo estetikom, banalnostima i trivijalnostima da bi se bavile važnim temama, tipa našim osnovnim ljudskim pravima i sopstvenom srećom.

U moru tuđih mišljenja i brige o tuđem poslu koji nas se ne tiče, zaboravljamo da su naši životi pješčani satovi u kojima pjesak neminovno curi, a ne vidimo koliko ga je još ostalo. S te tačke gledišta sve, osim toga da svoje živote provedemo baš onako kako želimo, potpuno gubi smisao.

Zato, šta čekaš? Idi i živi, onako kako samo ti misliš da treba, prije nego postaneš hrana za biljke, kao i svi oni o čijim mišljenjima brineš.

Ugodi sebi, jer svijetu se, ionako, ne može ugoditi.

 

Autorka: Marina Hrvaćanin

Zatvori reklamu