FeminizamHrabra Lola

Marija Milić: Džender priča o Supermenki i tulipanima

tekst: Lola Magazin

”Vršiteljka dužnosti”

Kao što rekoh prije neki dan na društvenim mrežama, pa započe tu i nekakva žestoka rasprava, od cijele borbe za džender mi ćemo na kraju dobiti samo – osakaćen jezik. I kompletna moja misao, uz realnu opasnost da bude pogrešno džender shvaćena, ni najmanje se nije odnosila na feminizam i potrebu za podrškom pravima žena. Već isključivo na to u šta se ta borba pretvorila.

Osmi mart je, navikli smo, vrijeme kad muškarci političari olako daju izjave u medijima u kojima uglavnom nema ni trunke istine. Budimo realni, nema ni puno žena u politici kod kojih su djela, kad bude stani-pani, ispratila sve ono što povodom osmog marta govore. Ali to je već stvar koja, opet, nema veze sa džender senzitivnošću, već sa partijom, moralom, znanjem i kućnim vaspitanjem.

Međutim, odgovorno tvrdim, uz napomenu da sam na svojoj koži prije tačno tri godine osjetila, ni nevladine organizacije koje se bave pravima žena nisu mnogo učinile. Najčešće se bave super osmišljenim projektima sa dobrim donatorima – bez ikakvog efekta. Vrhunac djelovanja su osmomartovski karanfili. A ja karanfile ne volim.
Prije tri godine, kada sam se, partizanski i o-ruk, kao novinar i slobodni strijelac kandidovala za Savjet Regulatorne agencije za komunikacije BiH i kada su, upravo na mom slučaju, prekršena tri domaća zakona i četiri međunarodne konvencije o ravnopravnosti i diskriminaciji, priče o džender junacima i junakinjama popadaše u vodu. Možda je u prethodnoj rečenici trebalo da napišem i novinarka i strijelkinja, ali me još u to nisu ubijedili/e. Da ne kažem, više sam suštinistkinja, a ne formalkinja. I jedva čekam da me uvjere da griješim.

Elem, da se vratimo na slučaj Milić. (Što bi rekao tada moj duhoviti tata, uvijek sam znao da ćeš biti slučaj.) Da ne prepričavam cijelu proceduru, ko se, kada i kako prijavljuje i bira, uglavnom – bila sam druga po broju bodova na kompletnoj listi. Ako se gleda po nacionalnosti i konstitutivnosti, što je u BiH, bar zakonski, bitno, prva među Srbima. Ali što je najzanimljivije – jedina žena. I kao takva, sviđala se nekome ili ne, po svim zakonima sam morala da budem izabrana. I – nisam. Muški Savjet ministara BiH me precrtao sa liste, ženski poslanici (i iz vlasti i iz opozicije) u parlamentu BiH glasali po nalogu muških šefova. Između ostalog, zato mislim da nije u redu da patrijarhova poslanica, modernim džender jezikom, postane zapravo žena koja sjedi u skupštini. I, da se razumijemo, sve to je politika, i kao takvu je ne opravdavam, ali prihvatam. Džender centre i ombudsmene sada ni ne spominjem, ali su dio ove priče.

Da je bilo volje i želje, u sudskim procesima koji koštaju nekih pet-šest hiljada maraka, džender prava su mogla biti promovisana. Ja sam sama (uz pomoć jednog muškog drugara) sa svojim slučajem stigla do Strazbura, ali je skupa građanska parnica na domaćim sudovima bila jedina istinska mogućnost da se zajednički izborimo i dokažemo da je žena morala da sjedi u Savjetu RAK. I da pokažemo da ženama jeste mjesto u organima odlučivanja, da ženama jeste mjesto na bitnim pozicijama i da žene nisu sagovornici samo za teme o kršenjima njihovih prava, već neko kome treba pokloniti povjerenje.

Partizanski se jesam prijavila i sama odradila većinu posla, ali niko ne može, osim ako nije Supermenka, Spajdermenka, Ajronmenka ili Betmenka, uzbrdo daleko da stigne ako mu neko ne pridrži leđa. I tada mi je trebala podrška. Pitajte me gdje su tada bile ženske organizacije. Gdje i danas. Nigdje. Bezbroj pojedinkinja i borkinja udruženih u razne organizacije i mreže. Javile se na telefon, primile mejl. I nestale. Lažem, dvoje ljudi mi je bilo na usluzi. Svjesnih da je sve otišlo dođavola.

Da rezimiramo. Nemam ništa protiv džender jezika. Osim ako ne skrnavi vrijednost maternjeg i njegov stil. Riječ vršiteljka mi se ne sviđa samo zato što mi se ne sviđa ni riječ vršitelj. Zato što je nastao od riječi vršiti koju, po svim stilskim normama, gdje god je moguće – treba izbjegavati. Jer ni vi sada, bile žene ili muškarci, ne vršite čitanje ovog teksta nego ga jednostavno – čitate.
Nego, šta sam htjela da kažem. Žene, ne dajte da vas zavaraju. Same ste kad vam zatrebaju. Ne muškarci, nego javna i stvarna podrška.

Srećan vam 8. mart, praznik lijepog i mirisnog cvijeća. Što se mene tiče, tulipani su uvijek dobrodošli. Valjda će neko izvršiti branje.

 

Autorka: Marija Milić, žena koja piše ćirilicom, majka koja ima super moći, jedna od rijetkih koja zna s riječima, ljudima, politikom i pameću.

Zatvori reklamu