Praktična LolaŽivot

Ubila sam čovjeka

Ubila sam čovjeka. Nije mi bilo žao. Vatrenim oružjem. Pištolj. Koltaš. Pucala sam mu među oči. Na toj terasi, vikendice u Sutomoru, krv se širila u veliku lokvu sve dok nije stigla do oluka. Počela je gusto da se sliva…

Boba Uskoković

Ubila sam čovjeka. Nije mi bilo žao.

Vatrenim oružjem. Pištolj. Koltaš.

Pucala sam mu među oči.

Na toj terasi, vikendice u Sutomoru, krv se širila u veliku lokvu sve dok nije stigla do oluka. Počela je gusto da se sliva dobro znanom putanjom prljave vode koju smo tu prosipali kad bismo prali terasu. Miris tople krvi na uzavrelom betonu, ugrijanom od ljetnjeg sunca, brzo je počeo da se širi.

Mučio je dvije žene. Zavezane.  Tukao ih. Koža na njihovim  rukama i nogama bila je oguljena. Skorela krv i vidljivi  tragovi kanapa, stari duže od jednog dana. Raščupane kose uprljanih haljina, bose, golih stopala.

Golih prljavih stopala.  Unezverenog pogleda. Koji se nije smirio ni onda kad im je mučitelj bio ubijen.

Ja sam bila slučajni prolaznik. Neplanirani gost. Zato je i bio toliko iznenađen. Zato sam i uspjela da se domognem njegovog  malog crnog, napunjenog pištolja. Koltaš. Sa burencetom. Pištolj je bio star i prljav. Nikad iskorišćen.

Kada mu se ta cijev našla među oči nije se kajao. Mislio je da neću. Nije vjerovao da mogu. Nisam ni ja… Mislio je, žena sam. Nisu one rođene za to.

Nisam ni ja znala da mogu. I ne bih ni mogla, da se kajao, da je molio. Ali nije.

Jezik mu je bio pogan,  kao i on.

Ja sam danas tvoja pravda. Ja ti danas sudim. Ja te danas osuđujem. Nisi ti za ovaj život. Možda neki drugi. Ovaj ne.

Pištolj koji je trebalo da bude moje sredstvo odbrane, sada je bilo oružje  u rukama ubice.

Povukla sam oroz.  Sve je bilo gotovo. Nije bilo teško. Nisam se kajala. Donijela sam dobru odluku… nije ni izgledao kao da je mrtav, već samo kao da se napokon ućutao. Kao da je napokon umuknuo.

Utihnulo je i sve drugo.

Zavezane žene nijesu izgledale kao da sam donijela olokšanje.

Naprotiv. Vriska i vapaji su se odjednom zamrzli. Ostale su u nekom grču. Sleđene. Bez glasa. Takve, ličile su na aveti.

Graške znoja su mi orosile čelo. I nakon tog minuta ćutnje svega što me okruživalo. Počele su da naviru misli, jedna na drugu.

Ubila sam čovjeka. Ubila sam čovjeka, ubila sam čovjeka…

Sada više nije bio mučitelj i manijak. Sad kad sam ga ubila postao je čovjek.

Napravila sam ga čovjekom.

Zamijenili smo strane. Ja i on. Tako lako.

Tim pucnjem osim njega ja sam ubila i svog mučitelja. Sa kojim sam živjela u mislima, dugi niz godina.

Staro ružno iskustvo kojeg nijesam mogla da se oslobodim. Ne tako strašno kao ovo kojem sam posvjedočila. Ali meni dovoljno teško jer sam godinama bila njegov rob.

Nije mi polazilo za rukom da oslobodim svoj um. Od njega.

Umjesto da blijedi, vješto se urezivalo u moje sjećanje kao staze u snijegu.

Očekivala sam ga uvijek. Plašila se. Stalno.

Proganjao bi me kada bih išla ulicama. Zamišljala sam ga u drugima. Osjećala mu dah. Vidjela svuda ta iskrivljena usta. Pogled manijaka.

Iskrsavao je i kad je dan bio topao i lijep. I onda kad je sve bilo dobro.

Iskrsavao je i u bračnom krevetu. I u sred noći u mojoj dnevnoj sobi. U kupatilu. U prodavnici za hleb. Svuda ga je bilo. Svuda je bio.

Živio je u meni. Ja sam ga održavala u životu.

Jednim pucnjem ubila sam obojicu. Sad je i on mrtav.

Prasak tog pucnja donio mi je slobodu. Čiste misli.

Oslobođena iznutra, sa lisicama na rukama.

Ušao je suprug. Prekinuo tok misli.

Brzo je shvatio šta se desilo… „neka si ubila govno!“.

Žene ubijaju iz straha, hladnim oružjem, svoje partnere kojih su ih zlostavljali. Uvijek u njihovom zajedničkom stanu.

Muškarci to rade uvijek iz bijesa, vatrenim oružjem. Na otvorenom.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije