LjudiRadoznala Lola

Žene i maraton: Pravila su da se ruše!

tekst: Lola Magazin

Jedna od zabluda u vezi sa ženskim trčanjem koje su obilježile 20. vijek jeste i ona iz 60-ih godina prema kojoj ženama na američkom tlu nije bilo dozvoljeno učešće na maratonskim trkama jer nisu bile fizički sposobne pretrčati 42 kilometra, odnosno 26,2 milje.

Ovakav stav profesionalne atletike se zapravo zasnivao na zvaničnom mišljenju konvencionalne medicine koja je tvrdila da bi posljedice po ženu koja bi istrčala maraton bile fatalne jer bi mogla umrijeti ili bi joj materica tokom ili nakon trke mogla ispasti.

Pravila su da se ruše

Iako su na evropskom kontinentu Francuskinja Marie Louise Ledru 1918. godine i Engleskinja Violet Pircy 1926. godine istrčale maratonsku dužinu, dominantno muška američka kultura nije mogla odobriti učešće žena na maratonskim trkama jer je bilo teško prihvatiti da bi žena mogla biti išta drugo osim domaćica i majka koja je brinula o kući i porodici. Prva Amerikanka koja se usprotivila nepisanom pravilu američkog atletskog svijeta je bila Roberta Bobbi Gibb, dvadesedvogodišnja djevojka koja se doslovno zaljubila u trčanje dok je iz publike s ocem posmatrala Bostonski maraton.

Evo kako je ona objasnila tu svoju strast: „Bilo je to nešto totalno iracionalno, kao kad se zaljubiš. Tu nije bilo novca, nije ni bilo razloga za trčanje i bilo je mimo svih društvenih i kulturnih normi da žena trči, čak i za muškarce nije bilo društveno prihvatljivo da trče“. Nije mogla odoliti izazovu ali se zbog ustaljenog vjerovanja da žene ne mogu trčati više od 1,5 milja oprezno sama spremala za maratonsku dužinu postepeno unaprjeđujući svoju trkačku formu.

Maraton iz zasjede 

 
Da ženama nije dozvoljeno da trče maraton je saznala tek nakon što je na osnovu poslate prijave za učešće na Bostonskom maratonu 1966. godine dobila odbijenicu. U tom trenutku, Bobbi se već dvije godine spremala za trku i nije mogla prihvatiti poraz prije nego da je uopšte probala istrčati maratonsku stazu. Kao prava gerilka, prerušena u mušku sportsku odjeću koja je sakrivala njene ženske atribute, u žbunju u blizini starta je sačekala početak trke te utrčala u veću grupu trkača nadajući se da će ostati nezapažena.

Ubrzo su muškarci koji su trčali oko nje primjetili da je među njima trkačica. Znala je da je mogu prijaviti, izgurati sa staze pa se umjesto da ih ignoriše, odlučila smješkati im se. I upalilo je! Na njeno iznenađenje, trkači su joj odgovorili dobrodošlicom. „Počeli smo da pričamo i oni su rekli: Boga ti, volio bih da i moja cura trči ili volio bih da moja supruga trči. Željeli su da svoju ljubav prema trčanju mogu podijeliti sa svojim partnericama“, opisala je Bobbi taj trenutak u jednom od svojih intervjua.

Bobbi je dakle te godine nezvanično istrčala Bostonski maraton što je inspirisalo i druge žene da u godinama koje će uslijediti, nogu uz nogu, rame uz rame, stanu na startnu crtu s maratoncima i polako se izbore za ravnopravan status žena na maratonima kao i za posebne ženske maratonske trke.

Poznata fotografija iz 1967. godine na kojoj direktor Bostonskog maratona pokušava sa staze izguratiKathrine Switzer s brojem 261 na prsima je zapravo samo logičan slijed onoga što je godinu dana ranije Bobbi započela. Međutim, ova trkačica se odlučila za drugačiju taktiku. Ona se na trku prijavila kao K. V. Switzer, dobila broj koji je istakla na grudima i zajedno sa svojim tadašnjim momkom fudbalerom i ostalim trkačima, krenula sa starta.

Kada je uslijedila čuvena gurka, robusni momak-fudbaler (nije Switzer nimalo naivna) je stao u zaštitu i odbranio je od napada tako da je postala prva žena koja se zvanično registrovala i završila maraton. Kathrine je kasnije na osnovu ovog iskustva i medijske pažnje koja je uslijedila izgradila karijeru u okviru koje je promovisala žensko trčanje širom svijeta, organizovala ženske trke, pisala o trčanju i ravnopravnosti u trkačkom sportu. Ove godine će nastupom na Bostonskom maratonu obilježiti 50 godina od događaja koji je promjenio dalji tok ženskog dugoprugaškog trčanja.

Bobbi i Kathy danas

Svaka na svoj način, Bobbi i Kathy su trkačice, koje su postale simboli feminističke borbe za ravnopravno učešće žena na maratonskim takmičenjima. Bobbi i dan danas čuva vitalnost i energičnost dvadesetdvogodišnjakinje koja je istrčala svoju prvu trku u Bostonu. Nikada nije prestala trenirati a 2016. godine, Bostonski atletski savez ju je proglasio predvodnicom trke čime je obilježeno 50 godina od kako je istrčavši svoj prvi maraton iz zasjede prokrčila put inkluziji žena u dugoprugaške trke.

Kathrine takođe čuva svoju tvrdoglavost i već godinama organizuje trke širom svijetakojima želi ohrabriti žene da se aktivno uključe u rekreativno trčanje, slobodnije prijavljuju za učešće u trkačkim manifestacijama i bolje organizuju za podršku jer je primjećeno da čak i u sredinama gdje ima puno trkačica, one uglavnom trče u parkovima zbog čega njihova brojnost ostaje neprimjećena. Svojom kampanjom „261 neustrašiva“ želi stvoriti uslove za ženski trkački bum pokrećući nove ženske trke i ženske trkačke klubove čije članice bi se sedmično sastajale kako bi trčale s ostalim ženama iz zajednice a potom putem online foruma ostvarile kontakt sa istoimenom globalnom zajednicom.

Žensko (š)trčanje

Nebrojeno mnogo žena širom svijeta je svakodnevno uključeno u promociju kulture trčanja. Njihovi životi su inspirativni, a enegrija zarazna i neiscrpna. Oglašavaju se putem medija, u direktnoj su interakciji sa ženama, trče i druge uče da to rade iz razloga jer žele da pokažu da žene to mogu ali i da inspirišu obične ljude na isto, kako je Bobbi jednom prilikom rekla, „osjećamo se tako dobro kad trčimo i ako bi svi mogli osjetiti ovo, ovaj osjećaj sreće i fizičkog blagostanja, imati snagu i samostalnost koje dobiješ kad trčiš, koliko bi svijet bio bolje mjesto za život“.

Foto: internet, privatna arhiva

Tokom mjeseca marta, tekstovi na blogu Trčim jer štrčim su posvećeni ženama u tenama. Autorica bloga, Sanja Kavaz, je objave posvetila pravim heroinama u patikama čiji uspjesi ne ostavljaju nikoga ravnodušnim. Više o njima i samom trčanju kao obliku rekreacije saznajte ovdje.

 

Sanja Kavaz

Zatvori reklamu