Lole iz komšilukaO životu

Drago mi je što su boje mog djetinjstva bile takve da sam imala ulicu prije tehnologije.

Ne znam znači li to da starim, što bi bilo loše jer nisam još sve riješila s one „prije nego ostarim“ liste, npr. nisam još poslala pismo Macitu u kojemu ga pitam da zaokruži DA, NE ili MOŽDA kao odgovor na…

Katarina Marjanovic

Ne znam znači li to da starim, što bi bilo loše jer nisam još sve riješila s one „prije nego ostarim“ liste, npr. nisam još poslala pismo Macitu u kojemu ga pitam da zaokruži DA, NE ili MOŽDA kao odgovor na pitanje hoćemo li biti cura i dečko ni pokrenula svoj časopis u kojemu će dobiti otkaz tko god napiše “Ovo može nositi samo Maja Šuput” tip članka, ali često su mi zadnjih dana u glavi ona vremena kad smo bili klinci.

Odrastala sam na selu uz Savu što je super jer svi vole rijeke, samo Goran Bare, a odrastanje na selu znači da smo vani ekipno provodili toliko vremena da bi netko sa strane komotno mogao misliti da smo bili beskućnici i nabaciti jedno neobavezno ćaskanje sa socijalnom službom. A nismo bili beskućnici, daleko od toga. Imali smo i srećom još imamo, mame i tate koji su itekako čupali kosu i grizli nokte nad svim onim našim ludorijama za koje više nikome nije jasno kako smo ih uopće preživjeli.

Kad razmišljam o tim ne tako davnim danima, primjećujem da čak i mirišu drugačije, na razbijena koljena, bezbrižnost, neopterećenost i naivno vjerovanje da na bajkovitom putu do snova ne postoje prepreke, a sve to provučeno kroz onaj filter koji jasno sugerira nepovrat. Igrali smo nogomet na ulici i ograđivali golove, a kad bi nailazio auto, sklanjali ih i bježali s ceste. Ulica se orila od našeg smijeha, galame i neuvjerljive čuvene Sokratove izreke: “Ma meni se ne da više igrat’ kad padne na tebe da budeš golman ili muha. Kad god bih došla kući, mama bi mi govorila: “Od svih vani samo se ti čuješ!” Pitam se što se dogodilo s tom mojom glasnoćom, je li još uvijek jednakog intenziteta i hoće li se stišati s vremenom barem oko onih stvari za koje unaprijed znam da ih ne mogu promijeniti. U tim našim bezbrižnim igrama jedna stara susjeda nam je redovno predvečer prijetila da će nas politi vrućom vodom s prozora, njen muž je samo ponekad trčao za nama s motorkom po selu, a jedna frendica je neobjašnjivo uspjela slomiti bradu, a ja dva puta ruku na ravnom.

Jednom smo kod prijatelja pravili kavu dok su mu mama i tata bili na poslu, a nismo tada još ni znali što je to kava, osim da će nam od nje misteriozno narasti rep. Kada nam je nakon nekog premišljanja, kalkuliranja, zbrajanja i oduzimanja, najstariji među nama, vođa ekspedicije na kavu, svečano priopćio da ćemo ipak popiti taj čudesni napitak i preuzeti rizik da nam naraste rep koji ćemo već nekako sakriti svatko od svojih roditelja, napravili smo takvu kavu da je jednom prijatelju bilo loše, a nakon toga je još dobio batina od mame i tate jer mu je bilo loše. Ne želim ni pomišljati kakve bi tek batine dobio da nije uspješno sakrio taj rep koji mu je narastao.

Nakon avanture s kavom, otišli smo korak dalje i napravili letjelicu od drvene grede na koju smo čavlima sa svake strane zabili po jedan kotačić, a kotačići su bili čepovi piva koje ne bih htjela reklamirati, ali Ožujskog jer svi piju Ožujsko, samo Petar Pan. Mudro smo izabrali najluđeg, ali očito ne i najhrabrijeg među nama da testira tu našu letjelicu i poleti s njom s drugog kata balkona pravac među zvjezdane visine uz uputu da se obavezno vrati reći nam što ima tamo gore u svemiru, kakva nam se prognoza sprema za budućnost i je li moguć život na Mjesecu, ali kao što već rekoh, nismo izabrali najhrabrijeg, pa je letjelica na našu tada veliku žalost, a sada na sreću, ostala netestirana, što ne znači da još uvijek ne stignemo poslati zahtjev i upit hoće li ju NASA otkupiti za neki od svojih budućih izleta u svemir.

Sada kada se vratim kući, nitko se ne igra vani do noćnih sati. Nitko ni za kim ne trči po selu s motorkom (ok, ovo je vjerojatno pozitivno), nitko se ne smije toliko glasno da ga mama kod kuće mora upozoravati da se od svih samo on čuje i nitko se ne svađa oko toga je li bio faul i tko je na redu da ovaj puta bude u dosadnoj i nezavidnoj poziciji golmana. Nemam pametne riječi oko toga rade li ti neki novi klinci što krivo i krade li im tehnologija djetinjstvo. Vjerujem da je svako vrijeme obojeno nekim svojim specifičnim notama i tonovima i da su to one neke nove generacije baš kao što smo i mi nekima one neshvatljive nove generacije. Drago mi je što su boje mog djetinjstva bile takve da sam imala ulicu prije tehnologije. Selo prije grada. Neopterećene odnose u kojima je najozbiljnija svađa bila ona oko toga tko će biti koja boja u trgovini olovaka prije ovih kompleksnijih odnosa koje trenutno imam i isto tako volim.

Nekad razmišljam da bi mi život vjerojatno bio ljepši da sam se rodila u nekom prijašnjem vremenu u kojemu su ljudi i svijet općenito bili manje opterećeni, a brige su im izgledale sitnije nego oni kotačići na našoj ogromnoj letjelici koja se nikada nije lansirala u velike visine. Onda mi se nekako čini da trava uvijek samo izgleda zelenije na susjedovoj livadi, a da nije nužno tako. Čini mi se, ako netko ne zna biti sretan u vremenu u kojemu trenutno živi, da ne bi znao biti sretan ni u jednom drugom vremenu. Ako ne zna biti sretan na mjestu na kojemu se trenutno nalazi, da ne bi znao biti sretan ni na jednom drugom mjestu. Ako ne zna biti sretan s ljudima koje trenutno ima, da ne bi znao biti sretan ni s bilo kojim drugim ljudima. Možda bih, da sam se rodila u nekoj dalekoj prošlosti dok su žene još nosile šešire, a da ih pritom nitko nije ispitivao: “Šta si se sredila, he he“, dok su muškarci tim istim ženama otvarali vrata automobila i pridržavali kapute, mislila: “E, Katarina draga, sve imaš u životu, još samo da ti je jedan stroj s kojim se možeš opalit selfie i čuti se s mamom dok je u gradu da joj kažeš da ti kupi nešto slatko, život bi bio san snova. A zamisli tek još da postoji neki stroj s kojim možeš letjeti. Odletjeti do Pariza za samo 1 sat i 45 minuta. Ma ne. Maštaš previše.”

Ne vjerujem da sreća ovisi o vremenu u kojemu živiš, ni o ljudima kojima si okružen, čak ni o mjestu na kojemu se nalaziš. Vjerujem da sreća, vrlo jednostavno, ovisi samo o svakome od nas. Vjerujem da postoje ljudi koji izabiru sreću kao način života. Oni koji izabiru (metaforički samo, nadam se) sjesti u onu letjelicu i lansirati se među zvjezdane visine bez previše razmišljanja o tome što ih tamo čeka. “Pamtim detinjstvo, dom, svaki kutak, krov posle kiše crven k’o kresta. Ne mogu tamo ni na trenutak, život je jednosmerna cesta, kaže Đole. Naravno, samo fizički jer, misli me još uvijek, srećom, mogu lansirati i nakraj svijeta.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije