LjudiRadoznala Lola

LOLITETI: Maja Manojlović: Zaostala smo sredina koja će po gram kulture ići do Beograda ili Zagreba

Solo pjevačica, umjetnica, vokalna pedagoginja, studijska muzičarka, glumica. Sve to je upravo Maja Manojlović. Mnogima poznata po svom radu u MaMa VOX muzičkom ateljeu u kojem su stasale velike i male muzičke zvijezde. Jedna je od onih koji svjedoče uspjehu…

Sara Velaga

Solo pjevačica, umjetnica, vokalna pedagoginja, studijska muzičarka, glumica. Sve to je upravo Maja Manojlović. Mnogima poznata po svom radu u MaMa VOX muzičkom ateljeu u kojem su stasale velike i male muzičke zvijezde. Jedna je od onih koji svjedoče uspjehu kvalitetne muzike u vremenu dominantno nekvalitetnih kulturno umjetničkih sadržaja. Ranije je za Lolu govorila i o tome šta djeca slušaju i koliko to utiče na njihov razvoj, a mi smo je upravo danas odlučili saslušati opširnije o njenim počecima, razvoju, ali i ambicijama.

Kako je izgledao početak tvoje muzičke karijere i kako si se odlučila za Akademiju umjetnosti u Banjaluci, odsjek solo pjevanje?

Svoj početak bavljenja muzikom bih povezala sa starom narodnom poslovicom “Nije kome je namjenjeno,  već kome je suđeno”,  jer ništa nije ukazivalo da bih ja mogla krenuti tim putem. Iz ovog ugla, mogu reći da sam imala ludu sreću pored talenta, jer šta sam mogla znati tada, sa svojih 14 godina, da li sam dobro izabrala? Slučajno i iznenada sam bez niže muzičke škole upisala srednju muzičku, a 7 dana prije prijemnog sam odlučila da neću u Gimnaziju za koju sam se spremala. Mogu samo da zahvalim svojim roditeljima koji su me podržali u toj ludosti tada, jer osim pjevanja po horovima u horu i nekih komplimenata da lijepo pjevam, nisam imala druge argumente.

Srećom, od mog famoznog upisa u SMŠ “Vlado Milošević”, sve je išlo “glat”, bila sam odlikaš, završila 2 smjera, teoriju i pjevanje, napjevala se, kroz nastupe i takmičenja i naputovala sa SPD “Jedinstvo”, a nakon srednje škole upisala Akademiju. Najprije etnomuzikologiju pa sledeće godine kao odličan student i drugi smjer, solo pjevanje. Sad kad vratim film,  bila sam mnogo hrabra, ali to je izgleda tako bivalo u svim prelomnim situacijama u mom životu.  Ja uradim baš ono što se ne bi očekivalo, ili ono za šta bi se rijetko ko odlučio, ali kasnije, vrijeme pokaže da nisam mogla bolju stvar uraditi za sebe.

Karijeru vokalnog pedagoga počela je graditi prije 12 godina. Radila je sa više od 500 pjevača, a cilj joj je bio podići svijest pjevačima, da svoju profesiju ne shvataju olako, da svakodnevno treniraju svoj glas i tako paze na svoje zdravlje, jer zdrave glasnice su preduslov za srećnog pjevača. Uporedo sa tim imala je nastupe sa kamernim ansamblom “Belcanto” sa ciljem promovisanje operske muzike. Igrala je u predstavama i umjetničkim projektima, vodila muzičke radionice, radila kao studijski muzičar, ali se i bavila naučno-istraživačkim radom.

Foto: Dejan Bilbija

O tome kako se u sve uplela gluma, Maja odgovara:

Gluma je oduvijek bila prisutna, odnosno moji afiniteti, a pevanje je toliko bilo ustoličeno u mom životu da ja zapravo nisam prepoznala ono što sam oduvijek imala u sebi, a nažalost ni moji profesori pjevanja jer smo se samo pjevanjem bavili. Poprilično kasno sam shvatila koliko sam možda mogla dati na tom polju. Imala sam predivno višegodišnje iskustvo igrajući u Narodnom pozorištu Republike Srpske, honorarno kao spoljni saradnik,  zatim igranje u operi “Safikada” u kojoj sam igrala Safikadinu prvu služavku i opereti “Orfej u podzemlju”,  u kojoj sam igrala boginju ljubavi, Veneru.

Venera je bila presudna kao i čitav taj projekat u kojem sam uživala, da shvatim koliko je pozorište “opasno zarazno”,  a i postala sam svjesnija sebe i koliko zapravo mogu. Prošle godine sam dobila ulogu u filmu “Meso”,  koju na kraju nisam nažalost mogla prihvatiti zbog predugog odsustvovanja od kuće, jer sam u tom momentu imala malu bebu koju sam dojila i koja ne bi mogla bez svoje mame. I naravno,  moj Filip Lav je pobijedio i mama je ostala kući. Ali mislim da će BL tek imati sjajne filmske projekte pa im se unaprijed radujem.

Foto: Aleksandar Čavić

Više od 10 godina radiš kao vokalna pedagoginja u pjevačkom ateljeu “MaMa VOX”. Kakvo iskustvo vežeš za ovaj period i kako je raditi sa djecom?

MaMa VOX postoji od 2005. I za taj period sam jako puno naučila o pjevanju, pedagogiji,  djeci, odraslima i potrebama drugih, naučila šta znači ginuti da “usadim” sve ono bitno, izborimo se sa uspjesima i padovima,  strahovima i nesigurnostima, blokadama koje prate svakog pjevača. Kao pjevač prošla sam sve faze u procesu i tačno znam kome šta treba ili nedostaje. Njih gledam kroz sebe i želim im dati nešto što je možda meni tada nekad bilo potrebno, a nisam imala, a to su leđa.  Ja ako treba podmetnuću svoja leđa da taj neki teret bar podijelimo pa da kasnije bude lakše. Dajem sve od sebe da nikad ne posumnjaju u sebe I da se ne porede s drugima…  Ja obožavam svoj posao i sve svoje učenike, velike i one male.

Sa djecom je mnogo lakše raditi nego sa odraslima, ali u suštini, ja ove starije natjeram nekad da se ponašaju kao djeca, pa dođemo na početak.

Prošli smo jako puno skupa, bilo je dosta radosti, očekivanja, rada, ali i suza. Sve smo to prolazili kroz proces priprema za razne festivale i poznata muzička takmičenja. Veliki je to pritisak na djecu, ali i moja velika odgovornost, jer se od nas očekuje da briljiramo svaki put. Moja prva Pinkova zvezdica je David Radosavljević sa kojim sam radila od početka do kraja prve sezone takmičenja. U drugoj sezoni su bile Anđela Petrušić i Sara Sovilj, a sada u trećoj sezoni su Emilija Boškić i Sergej Pajić. Svima biram pjesme koje će pjevati, naravno i oni imaju svoje prijedloge. Sad su prošli na ovogodišnji Đurđevdanski festival dva moja učenika Danilo Milosavljević i Katarina Prača. A svake godine se spremamo za nešto, uvijek je jako aktivno i veselo u a.v. MaMa VOX. Trenutno spremam i glumačku radionicu za njih sa našim poznatim i uspješnim glumcima.

Foto: Aleksandar Čavić

Osim klasične muzike, velika si zaljubljenica u pop/rock muziku. Kako spajaš ta dva pravca i gdje se više pronalaziš?

Ja volim muziku, volim da pjevam, volim kad me neka melodija naježi od glave do pete. Što sam starija, muziku sve intezivnije osjećam. Dobro se osjećam na sceni i uživam u pjevanju klasične, ali i pop-rok muzike. Lako se prebacujem iz žanra u žanr, doduše trebalo je godina rada na sebi da dođem do toga da mogu razdvojiti ta dva pjevanja i da nema međusobnog miješanja. Ta dva načina pjevanja su tehnički nespojiva, jer jedno drugom smeta. To su potpuno dva različita načina upotrebe glasa i ukoliko ne znate kako, vrlo vjerovatno možete ugroziti svoje zdravlje, jer naš glas je u nama, naš instrument je dio našeg tijela i zato moramo paziti da lošom postavkom ne dovedemo u pitanje prvenstveno zdravlje, a ako zdravlje dovedemo u pitanje,  moženo i profesiju.

Muzika je toliko široka i dozvoljava spoj naizgled nespojivog, tako da sam se ja pojavljivala kroz razne saradnje sa rok i alternativnim muzičarima kao operska pjevačica,  ali I kao pop-rok pjevačica. Zaista je sjajno kad imate tu mogućnost da se tako igrate sa glasom.

Može li se u Banjaluci, ali i uopšteno u BiH živjeti od muzike?

Znam dosta njih koji žive. Ja živim od muzike isključivo i mogu obezbijediti svojoj djeci sve što im treba. Mislim da morate biti odlučni u tome. Znam opet i neke koji su odustali. Evo sad sam se sjetila Kaliopinih riječi: “Ako se put učini težim, znajte da radite dobru stvar. Ako odustanete, vjerovatno niste bili za to. Radost je ako ste u mogućnosti da se strpite i sačekate ono što dolazi.”

E sad, nekad to sa čekanjem ne funkcioniše kad je egzistencija u pitanju,  ali svakako se treba boriti,  ja ne znam nikoga ko je bio uporan a nije uspio. Mi se samo nekad malo umorimo, ali i to je OK, samo ne trebamo odustati od ideje.

O muzičkoj sceni u BiH i pronalasku mjesta na istoj ističe kako treba imati plan zašto se nešto radi, kako bi se sebi “opravdali” u glavi. Potrebno je imati kreativni tim ljudi sa kojima se radi, jer vjeruje da je to kao i u svakom poslu poresudno.

“Morate se okružiti pozitivnim i kreativnim ljudima sa kojim ništa ne može biti teško. Morate voljeti te svoje ljude, a ne ih gledati kao radnu snagu. Nije lako zadržati se na sceni, ali to kvalitet i ozbiljnost poguraju sami od sebe. Morate biti stalno aktuelni. Sad je mnogo lakše, nego ranije, prije 10, 15 godina. Sve možete završiti kod kuće ako imate dobru ideju i par spravica. Mediji uvijek daju taj početni vjetar u leđa, a onda je na muzičarima da smisle kako će i koliko biti prisutni u javnosti i koliko će biti vidljivi. Naša scena je odlična, obožavam mnoge BiH bendove, a ono što me posebno raduje što se prošle godine desila neka eksplozija kreativnostu u BL i što smo dobili sjajne pjesme”.

Foto: Jasenko Suljetović

Rođenjem sina ostavila si završne ispite po strani da sačekaju neko vrijeme. Jesi li uspjela uskladiti svoje obaveze kasnije sa onima koje imaš prema njemu?

Solo pjevanje sam diplomirala prije rođenja prvog sina, ali završni ispit na master studiju na Etnomuzikologiji čeka. Potrudiću se da ne razočaram sebe i uzmem i tu drugu diplomu.

Od kad sam postala mama prvi put, sve moje obaveze su se planirale prema Vuku, mom starijem sinu. Dok je bio mali I išao u vrtić, nastojala sam da sve obavim dok se ne vrati, pa da sam slobodna i njegova kad dođe kući. Sad sam dupla mama, pa je i organizacija ozbiljnija, ali uspijevam sve, uglavnom. Tako se i danas organizujem. Dok su kod oca, nastojim uraditi što više kako bih bila što rasterećenja kad se vrate njih dvojica kući. Ide lijepo vrijeme i jedva čekam šetnje, dok ih još uvijek nije blam šetati sa mamom.

To su moji pilići Filip Lav od 15 mjeseci i Vuk od skoro 7 godina.

Za odličnu organizaciju oko svega i da sve funkcioniše, najviše su zaslužni moji roditelji i naravno moje ne spavanje. Sretni su oni koji spavaju duže od 4 sata u komadu, ja recimo tome težim.

Foto: Aleksandar Čavić

U razgovoru sa Lolom ranije naglasila si kako je veoma važno šta naša djeca slušaju. Na koji način usmjeravaš sina i koliko je zahtjevno usmjeriti djecu prema pravim, kvalitetnim sadržajima?

Da, pisala sam za Lolu i jako mi je drago da je bilo tako. Uticaj muzike na nas je ogroman, a da li će biti blagotvorno stimulativan ili ne, zavisi od sadržaja.

Pa, nisam se nešto silno trudila kad je Vukov izbor muzike u pitanju, on je samo učestvovao u onome što rade njegovi roditelji i uz nas izgradio svoj muzički ukus. Ali ko zna šta će biti kasnije. Mada, i iako budu neki eksperimenti pod uticajem okoline, kad ih izgustira,  vjerujem da će se vratiti pravim vrijednostima, jer sam mu to vaspitanjem dala. To šta će vam dijete slušati ili gledati zavisi od nas, roditelja. Nekim roditeljima je jako važno kako njihovo dijete provodi vrijeme, a nekima je bitno da ih samo zabave tako što će im u ruke staviti tablet ili staviti ih pred televizor. Kod nas kući, postoje crtani kanali koji se ne pale, jer su za moj ukus preagresivni i jako vodim računa šta se gleda ali i naravno sluša. Djetetu treba dati izbor, mogućnost i navesti ga da “sam” dođe do zaključka i da za početak razmišlja. Kroz moj posao, moj Vuk, a kasnije i Filip Lav, doživio je toliko lijepih stvari, upoznao novih drugara, a muzika, muziciranje, nastupi i izazovi su obogatili njegov život.

Npr. prije par dana sam bila pozvana da sa svojim učenicima iz v.a. MaMa VOX snimimo spot sa djecom sa Daunovim sindromom iz druženja “Svjetlice”. Svi smo se tako lijepo družili i otišli prepuni divnih utisaka. Želim da i moj sin i moji učenici ne okreću glavu od nečeg što je drugačije i što možda ne razumiju.  Želim da znaju da smo svi jednaki i da svako ima pravo na ljubav, sreću, osnovne životne potrebe, na zagrljaj i lijepu riječ.

Kultura u BiH. Na kakvoj je poziciji prema tvom mišljenju?

Poražavajuće ružnoj. Svjedoci smo pada svakog kriterija, kako moralnog tako i umjetničkog. Kod nas odavno ne važi „U zdravom tijelu zdrav duh“, jer se duh naroda ne hrani već 25 godina, što je dovoljno da izrodimo devijantne generacije. Odsustvo brige o kulturi je odsustvo brige o duhovnom zdravlju nacije, a to je bolest koja dugo traje i sporo se liječi. Kultura s jedne strane naravno predstavlja dio identiteta, ali je, zajedno sa obrazovanjem i naukom, stub onoga što bismo mogli nazvati kreativnim potencijalom svake države. Bez kreativnog potencijala nema razvoja ni opstanka. Zaključak je da smo mi jedna jako zaostala sredina.

A kako stvari stoje, po gram kulture moraćemo do Beograda ili Zagreba.

Foto: Aleksandar Čavić

Nedavno si sarađivala sa Kaliopi, gdje ste zajedno imale muzičku radionicu u “MaMa VOX”. Kakvo je iskustvo bilo i planirate li možda i neke nove zajedničke projekte?

Workshop sa Kaliopi je jedna od stvari koja će obilježiti ovu godinu, definitivno. To koliko je predivna, vidjećete na MaMa VOX stranici gdje ću ostviti par video zapisa sa radionice.

Imali smo veliku čast da sarađujemo sa istinskom divom, koja je sa mnom i mojim učenicima nesebično podijelila svoje znanje i emocije. Već dugo razmišljam o gostujućim predavačima u v.a. MaMa VOX, a ideja da Kaliopi bude prva regionalna zvijezda  nametnula se sama po sebi, jer je imala koncerte u Banjaluci. Vrlo rado se odazvala pozivu da posjeti moje MaMa VOX zvjezdice. Prije njenog prvog koncerta došli smo do nje u Banski dvor, tamo nas je čekala, a mi smo bili oduševljeni njenom toplinom, jednostavnošću i vedrinom. Spremila sam sa učenicima njenu pjesmu “Ne”, koju smo izveli pred njom. Nakon našeg izvođenja Kaliopi nije krila svoje oduševljenje, uslijedile su suze i svi smo bili očarani predivnom energijom i emocijama. Pozvala nas je da budemo njeni gosti na njenov velikom koncertu na jesen na Kastelu.

Desila se ljubav na prvi pogled sa Kaliopi, pa smo se vidjeli i po drugi put, nakon njenog drugog koncerta.

Vodila je vokalnu radionicu na kojoj smo svi uživali i sa radionice otišli puni utisaka. Jako mi je drago da sve što im je Kaliopi pričala, poklapalo se sa mojim predavanjima. Utisak svih nas je da je Kaliopi predivna, jaka žena koja nas je sve razoružala osmijehom i jednostavnošću. Ona je diva velikog srca! I radujemo se zajedničkom koncertu.

Kakvi su tvoji planovi za budućnost?

Planovi za naredni period…  Dosta ih se mota po glavi. Za sad su nam dogovoreni koncerti u aprilu i maju,  a vrlo vjerovatno i junu. Neću otkrivati o čemu se radi,  ali me sve to jako raduje,  a u septembru, kako je najavljeno imamo koncert sa Kaliopi. Ova godina je bila predivna i nadam se da nosi još iznenađenja.

Jedan od planova za skoriju budućnost je odlazak u Legoland i sa najvećim fanom Lega.

Naslovna fotografija: Aleksandar Čavić

Pročitaj još

Od iste osobe