PojaveRadoznala Lola

U nekim zemljama žene bi trebalo da sahrane fetuse nakon abortusa

Ma koliko se trudili ukazati po ko zna koji put da žena ima pravo da odlučuje o svom tijelu, što uključuje i pravo na abortus, svijet nas uporno demantuje. Abortus može biti legalan u Americi, ali to ne znači da…

Priredila Sara Velaga

Ma koliko se trudili ukazati po ko zna koji put da žena ima pravo da odlučuje o svom tijelu, što uključuje i pravo na abortus, svijet nas uporno demantuje. Abortus može biti legalan u Americi, ali to ne znači da ne može biti onih koji će pokušati na različite načine pokušati osporiti isti ili napraviti dodatne komplikacije. Jedan od takvih apsurdnih primjera jeste onaj u Teksasu, koji obavezuje majke da nakon izvršenog abortusa sahrane tradicionalno fetuse. Djeluje apsurdno, ali realno inicijativa je pokrenuta, nakon što su u pojedinim državama već usvojili ovaj prijedlog.

Elizabeth Nash iz Guttmacher Instituta izjavila je kako su policija i istraživačke organizacije udruženo radile na otkrivanju toga kako se postupa sa fetusima nakon pobačaja. Došli su do podataka da je u posljednjih nekoliko godina zabilježeno sahranjivanje i kremiranje fetusa u Indijani, dok se u Južnoj Karolini i Misisipiju ova opcija razmatra. Tokom prošle godine Texas Health and Human Services Commission iznijela je set predloženih pravila kako da se fetus sahrani i kremira.

Jedan od takvih apsurdnih primjera jeste onaj u Teksasu, koji obavezuje majke da nakon izvršenog abortusa sahrane tradicionalno fetuse. Djeluje apsurdno, ali realno inicijativa je pokrenuta, nakon što su u pojedinim državama već usvojili ovaj prijedlog.

Inicijativa za sprečavanje ovakvog nametnog seta pravila proširila se Amerikom, ali dovoljno uznemirava činjenica da se već sada negdje to radi. Nužno je pomenuti kako se to odnosi na žene, koje ne samo da bivaju stigmatizovane, već im se trauma produžava dalje i stvara osjećaj krivice, jer moraju sahraniti fetus, uprkos tome što su iz svojih razloga, koji su za njih bili opravdani izvršili taj abortus.

Uslijedila je i lavina pitanja, šta ako dođe do spontanog pobačaja kod kuće? Šta zapravo treba žena da uradi na sprovodu i kako uopšte da prisustvuje i bude mentalno sposobna za sve, ali ko treba da prisustvuje? Radi li se o regularnom sprovodu i ko plaća troškove istog? S obzirom na to da kremiranje doseže iznos i do 4000 dolara, a sahrana i do 10 000 radi li se o događaju koji zaista treba biti finansiran i podržan od strane države?

U konačnici to bi moglo dovesti i do povećanja troškova samog abortusa, jer ako se nametne obaveza sahranjivanja fetusa, koje bi recimo država finansirala onda bi im cilj bio imati što manje takvih slučajeva kako bi uštedjeli novac, ali i stvorili novi pritisak ženama koje se odluče na to.

Nužno je pomenuti kako se to odnosi na žene, koje ne samo da bivaju stigmatizovane, već im se trauma produžava dalje i stvara osjećaj krivice, jer moraju sahraniti fetus, uprkos tome što su iz svojih razloga, koji su za njih bili opravdani izvršili taj abortus.

Izbor žene da odlučuje o svom tijelu ponovo postaje izbor kolektiva koji određuje šta ona treba da radi, a time se nanose ozbiljne posljedice na život svake žene na svijetu. Osim toga, uvođenjem propisa o sahranjivanju fetusa dolazi do novog načina percepcije fetusa kao živog bića koje treba biti sahranjeno. Opasnost takvog definisanja i postupanja raste sa brojem država koje žele usvojiti prijedlog o tome. Ranije kada je fokus onih koji su protivili abortusu bio zdravlje žena i djece, ranije je bilo jednostavnije i shvatiti obe suprotstavljene strane. Međutim danas to postaje apsolutno nemoguće, jer sahranjivanjem fetusa nakon abortusa se sahranjuje i pravo žena da taj isti izvrši.

Izvor: The Huffington Post

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije