Lole iz komšilukaO događajimaO ljudimaO životu

Ana Kolar: Rodi dijete da spasiš Hrvatsku. Da ne izumremo.

tekst: Ana Kolar

“Hrvatska izumire”, “Hrvatskoj je nužna demografska obnova”, “1000 eura za svako novorođenče” i slični naslovi dio su svakodnevice u hrvatskim medijima. I prije i nakon izbora. Jer zbilja i jest tako. Stanovništvo nam je (pre)staro, mladi se ili ne množe ili se iseljavaju jer su nezaposleni i nesretni. Ništa novo i ništa neočekivano kad se uzme u obzir kakav je život ovdje.

Nedavno su se samoprozvani molitelji ispred bolnica pohvalili kako su 43 majke spasili od pobačaja. OK, minimalno 43 nove bebe u Hrvatskoj, bebe koje u jednom trenu majke nisu željele ili mogle imati, ali eto, glavno da se rode, a kasnije su prepuštene same sebi. I te nove bebe njima nesretnima.

Win McNamee/Getty Images

Rodi dijete da spasiš Hrvatsku. Da ne izumremo. Da se ima tko brinuti za tebe, tvoju imovinu, tvoj posao… I opet. Opet masa izlizanih fraza koje (više) ne znače ništa niti meni niti mojim vršnjacima, a niti mojoj majci koja strepi da će ostati sama jer su joj svo troje u rizičnoj skupini koja najčešće i najviše emigrira u potrazi za boljim uvjetima svega. Nije da ne želimo kositi travu u vlasitom vrtu nego nas je umorila konstantna borba s vjetrenjačama.

Da rodim dijete da dobijem 1000 eura koje potrošim prije nego mu pupak zacijeli do kraja?

Da rodim dijete, dobije prvu temperaturu i zatim čekam u Klaićevoj 4 sata jer su u dežurstvu samo dva doktora?

Da rodim dijete, konačno odemo na more, ugrize ga pauk i zaspe na putu do bolnice?

Da rodim dijete da spasim Hrvate?

Ne znam bih li se sad smijala ili plakala…

Da rodim, podignem na noge, školujem i objasnim mu da je sve uzalud jer će neki izvana doći s prepisanom ili kupljenom diplomom i bit će bolje plaćen i pozicioniran?

Da rodim dijete, pošaljem ga u školu, a nad glavom mu se otvori rupa u azbestnom krovu ili padne prozor na glavu?

Da rodim kćer Hrvatskoj koja višestruke silovatelje pušta na slobodu, daje im da zapošljavaju mlade djevojke i ponovno siluju?

Da rodim kćer Hrvatskoj u kojoj je obiteljsko nasilje normalno kao “Dobar dan!” i “Dobra večer!”?

Da rodim kćer Hrvatskoj koja malo malo ima slučajeve izbodenih i ubijenih žena i trudnica od strane već prijavljivanih manijaka?

Da rodim sina, matematičkog genija, i da njegova medalja manje vrijedi od one s Olimpijskih igara?

Da rodim sina Hrvatskoj koja bi imala vojsku ali ne i vojnu obuku?

Da rodim sina Hrvatskoj kako bi išao na utakmice, navijao kad pobjeđujemo i razbijao kad gubimo?

Da rodim sina Hrvatskoj, pošaljem ga na biralište, a kasnije objasnim da nema veze je li izašao ili ne jer se broje glasovi ljudi koji ovdje ne žive ili ne žive uopće?

Da rodim sina, dam mu da vozi pa se u njega zaleti pijana budala kojoj je tatica kupio previše konja?

Da pokopam dijete, a ta pijana budala vozi i dalje dok ne ubije neko drugo dijete?

Da kćer strpam u ludnicu, a odgovoran za njeno stanje siluje i dalje?

Da sina pokupim iz bolnice, nema jedno oko, ali hej, utakmice se igraju i dalje, a to je bitno!

Da djecu ne mogu zaštiti od nasilnika u državi u kojoj se štite veliki igrači koji imaju pravo izabrati koji i koje boje će biti auto njihove policijske zaštite?

Da djecu ne mogu zaštiti od bolesnika koji pobjegnu iz ustanova jer ne znam kako izgledaju, obzirom da im država ne odaje identitet kako ne bi povrijedila njihova ljudska prava?

Glavno da su djeca, kakva god da jesu, tu. Da se broje, množe, privređuju, budu ovdje, da se neki veliki može obogatiti na njima, zajebati i njih i državu, a Hrvatska će mu to oprostiti. Par milijardi duga više manje, ali idemo iskopčati struju četveročlanoj obitelji koja živi od jedne invalidske penzije i skupljanja plastičnih boca.

Da rodim da mi čestitaju.

Da se vesele.

Da broje.

Da bilježe.

Da mi daju 1000 ili koliko već eura.

Da zaborave na one koji su već tu, a nemaju i ne mogu. Na one tužne glavice u domovima, one koje čekaju osamnaestu da ih država izbaci van na cestu da se snalaze.

Ali imamo divnu zemlju. Lijepu našu. Imamo more i otoke. Imamo Plitvice. Medalje sa sportskih natjecanja. Imamo Dubrovnik gdje se snimaju svjetski poznate serije i filmovi.

Rodit ću dijete Hrvatskoj, čekat ću neku akciju ili ponudu da mu pokažem Plitvice par sto kilometara udaljene, nema veze što ih je pola Japanaca već vidjelo. Doživjet ću i da i ja sama vidim Dubrovnik i popijem tu najskuplju kavu, ako bude sreće i para povest ću i svoje dijete pa nek se divi zidinama, ima i zašto, vratit ćemo se doma, sjest pred televizor i čekati neku novu medalju. Onda smo sretni da smo Hrvati. Ove godine Dubrovnik, iduće možda nećemo imati za more jer naše more nas košta više nego tjedan u Tunisu, Grčkoj ili Turskoj.

Rodit ću dijete. Neću ga roditi Hrvatskoj pa će u njoj uživati više nego oni koji izumiru.

Zatvori reklamu