Lole iz komšilukaO životu

Nas smo dvoje meni moje

tekst: Lola Magazin

Svi su nas uvijek pripremali i upozoravali na to kako moramo čuvati sebe, ne dati na sebe, izboriti se za svoje. Uvijek su nas podsjećali, kao djecu, kako oprezno moramo birati prijatelje i još opreznije one s kojima ćemo se ljubiti. Govore nam da se ne smijemo ljubiti u javnosti, nije lijepo ni pristojno, da se ni slučajno ne svucamo po autima u zabačenim dijelovima grada gdje se stakla magle brže i kamo ne dopiru ni duga svjetla. Uvijek nam tako govore, pazi se, čuvaj se, misli na to šta će se o tebi pričati, bori se za sebe, za svoje. Uporno, snažno i tvrdoglavo.

I mi ništa ne slušamo. Sprijateljimo se sa svima koji slušaju istu glazbu kao i mi pa sutra plačemo u očaju kad nas mnogi iz te široke palete srodnih duša proglase izdajnikom, odu bez pozdrava ili jednostavno guzicom zatvore sva vrata koja smo im ikad otvorili. Ljubimo se u javnosti, o itekako se ljubimo, punim usnama i ugrizima. U kafićima gdje nije čak ni zamračeno, u haustorima i liftovima, na stepenicama ispred kuće, po ulicama, u redovima za blagajnu, u kinu i parkovima. Ljubimo se sve zveckajući zubima i smijući se skoro kroz noseve koji se sudaraju jedan od drugi. I cuckaju nam stariji i djeca okreću glavu i govore “bljak,” ali mi ne prestajemo, nego samo glavu spuštamo na ta tuđa prsa što su u tom trenutku naši jastuci od perja. A srce ispod njih kuca, jako i neumorno, brzo i najživlje.

I nikad ih ne poslušamo. Maglimo stakla svojim dahom i slušamo noćni program radija pa bosi usred zime gazimo po asfaltu i plešemo. Tražimo naušnice ispod siceva i popravljamo kosu i razmazanu maskaru u retrovizoru. Smijemo se i zamišljamo da su na tim prozorima zavjese kroz koje vidimo van, ali nas izvana ne vide. I ne slušamo ih, sve zaboravljamo, puštamo da se njihovi glasovi isprazne kao akumulator zbog predugo upaljenog radija. Postojimo samo mi, to dvoje izbjeglica iz svake logike i pravila, nedodirljivi i neuništivi u svemiru što se ludost zove.

Samo se čini da nam jedno dođe do glave uvijek nepogrešivo. Kad prođu ljubakanja i kad se stakla odmagle. Kad počnemo kolutati očima na djecu što se sudaraju nosevima i govoriti svojoj da pažljivo biraju prijatelje. Sjetimo se da ne odustajemo od sebe, da držimo do svog. Kad se naučimo ljubiti bez zveckanja zubima i kad naušnice uredno pospremamo u kutijice, vraćamo se u logiku i vraćamo se u pravila. I tada ih se sjetimo, sjetimo se da moramo ne dati na sebe, gurati svoje dok ne izguramo. Ali nitko nam nikad nije rekao da možda, ponekad, sami sebi ne damo da sebe sačuvamo. I da je guranje onoga što mislimo da smo u tom trenutku mi zapravo najbrži bijeg od samih sebe.

Poslušamo ih samo onda kad se držimo svoje strane kreveta kao jedinog komada splava nakon brodoloma. I ne damo drugoj osobi na taj splav. Držimo ga se i čuvamo svoje mjesto na njemu potpuno uronjeni u vlastiti ponos i one rečenice što odzvanjaju “ne daj svoje, pazi se, čuvaj se” pomalo čine da izgleda da spavamo s neprijateljem, strancem i brodolomcem. I zaboravljamo ono kucanje ispod jastuka u parku, a čuvamo samo tištinu i zaključana vrata do sebe.

Sinoć sam se sjetila svega. Kako me ljubio na trgu i koncertima. Kako me mazio po leđima na zadnjem sjedištu. Kako smo bježali smislu i zakonima. A sad je bio pored mene i u ledenom moru, plavih usana, pored splava na kojem, naravno, ima još mjesta, ali na koji mu ne dam. Jer čuvam svoje, guram svoje, tjeram svoje. Sinoć sam se sjetila svega pa i toga da je i on moje. I to ono prvo moje na koje nikad nisam dala. Ono moje do kojeg se drži, koje se pazi, čuva i ne da.

“Oprosti,” izgovorila sam i u tom trenutku kao da mi je netko kidao jezik, čupao ruke iz ramena i rezao kosu žiletom iz tjemena.

“Oprosti i ti meni,” zagrlio me s leđa, tjerajući sva čudovišta što me odvlače na drugu stranu.

I sve su oluje stale. Brod se ponovno sastavio. Bili smo klinci ispred haustora i luđaci u zamagljenom autu. Koji se borimo za sebe boreći se jedno za drugo.

 

Jelena Rozić

Ogledalo duše

Zatvori reklamu