Aktivizam

Živimo u zemlji u kojoj sa ponosom ističeš da ti je plata redovna

tekst: Jelena Despot

U kakvoj zemlji mi živimo?

Godinama, od kako sam dovoljno ostarila da bih mogla da gledam dnevnik i čitam one ozbiljnije novine, ja se zapravo trudim da to na radim. Ali, omakne se, pa mi svašta tako uđe u uho i dođe pred oči.

Živimo u zemlji u kojoj zvaničnici sa ponosom mogu da vrijeđaju novinar(k)e i da ih baš bude briga što se to snima.

U zemlji u kojoj nema nikakvih društvenih odgovornosti. Niti svijesti.

U zemlji u kojoj je poslednji ozbiljan protest bio onaj za „stari hrast“, a to što su se tvoji mama i tata osušili gore od starog hrasta, to je manje važno. To što se ubijaju od posla za minimalne plate, dok ti godinama čekaš posao. To što rade na crno. To što su penzije toliko male da ne mogu da podmire ni najmanje potrebe. To što je sve više onih koji komad hljeba traže u kontejneru. Protiv toga niko ne želi da podigne glas.

Živimo u zemlji u kojoj sa ponosom ističeš kako ti je PLATA REDOVNA, kao da bi ikako drugačije i trebalo da bude.

Živimo u zemlji u kojoj se ponosiš kada ti se UPLAĆUJU DOPRINOSI, kao da je to neka specijalna nagrada za tebe, a ne ono što si zaradio.

Živimo u zemlji u kojoj je jednima državni praznik i neradni dan, drugima sasvim obična srijeda.

Živimo u zemlji u kojoj je raskorak između plata u državnom i privatnom sektoru besramno visok. Dok ovi drugi rade, ovi prvi mogu da koriste višečasovne pauze za osvježenje i kaficu u gradu. Dok su drugi ljubazni, prvi te vrlo često neće udostojiti ni svog pogleda, a kamoli pozdrava.

Živimo u zemlji u kojoj su ljudi zahvalni što se ne puca, i to je samo po sebi dovoljno da smo dobili sve ono što život može da nam pruži.

Živimo u zemlji u kojoj dijete od petnaest godina zna ko je diler droge u njegovom naselju, ali ne i policija.

Živimo u zemlji u kojoj se svakog mjeseca za nekoliko bolesnih skupljaju donacije, dok naši doktori ne mogu (ili ne znaju) ništa da učine.

U zemlji u kojoj moraš da volontiraš mjesecima i nadaš se da ćeš biti dovoljno srećan da te nakon toga izaberu da dobiješ posao.

Živimo u zemlji u kojoj te od malena uče da ćutiš jer ako budeš govorio, to neće biti dobro za tebe.

 

U zemlji u kojoj se ljudi plaše da čitaju tekstove koji nisu afirmativni prema onima koji vode zemlju, jer su u strahu da će neko znati.

U zemlji u kojoj se ne zna da li je gora vlast ili opozicija, pa svi željno čekamo nekog svog Preletačevića da od ove komedije napravi remek djelo.

U kojoj štrajkuješ pa onda odeš sa predsjednikom na rakiju i pivo.

U kojoj su svi dužni. Toplane, bolnice, zavodi, agencije. Pa i tek rođeno dijete.

U takvoj zemlji u kojoj ne možeš biti siguran gdje ćeš biti sutra, a kamoli da misliš o nekoj budućnosti.

U zemlji u kojoj mladi mogu da gutaju priče o nacionalizmu, a ne žele bolje za sve nas. Upravo tim pričama oni nas drže kao zarobljenike u vlastitim životima i u ovoj državi.

Živimo?

Živimo li mi uopšte?

Zatvori reklamu