Radoznala LolaRaznoZabavna LolaŽivot

Šta život zna što Instagram ne želi znati?

tekst: Anes Osmić

Instagram je velikom broju ljudi omiljena društvena mreža jer nudi dva nesvakidašnja iskustva. Prvo – sa drugima komuniciramo i predstavljamo im se samo u najidealnijoj verziji nas samih. Tako smo na Instagramu svi lijepi, nasmijani, ozareni.

Putujemo.

Veselimo se.

Jedemo estetski lijepu hranu.

Drugo – Instagram nam omogućava da sami sebi vidimo samo u najboljem svjetlu. Kada listam svoj Instagram profil – kolaž samo srećnih i divnih trenutaka povjerujem makar na čas da sve nekako ima smisla te da je život lijep. Makar negdje mi je sve posloženo, lijepo i smisleno. Vjerujem da su tako pored promocije, nabijanja kompleksa te liječenja poroka sitnih duša ovo dvije najvažnije stvari zbog kojih toliki broj ljudi svakodnevno komunicira preko ove društvene mreže. Tako bi se Instagram, zapravo, mogao čitati kao komunikacija idealnih nas sa drugima, ali i idealnih nas sa samim nama. Takva komunikacija je dakako jednosmjerna jer izostavlja čitavu jednu drugu stranu nas koja ima potrebu da se iskomunicira, ali nikako da joj nađemo načina.

Tamo gdje prestaje Instagram počinje, zapravo, život u kojem nema samo idealnih nas za sebe i druge. Tako je Instagram kao koncept samo dobrih i lijepih nas protjerao niz drugih životnih situacija koje zorno pokazuju da smo još svašta nešto osim samo dobrih, veselih, nasmijanih, ispunjenih. Instagram je tako samo jedna strana medalje. Jedno lice. I više ne može biti iskren i autentičan kada fejkira stvari, odsijeca drugu stranu nas – onu manje lijepu i manje seksi. Onu koju skrivamo od drugih i o kojoj ne želimo da komuniciramo. A mislim da upravo o tim stvarima vrijedi pričati jer samo razgovor o njima može učiniti da ne budu toliko strašne i bolne.

 

Dugo vremena sam htio napraviti Instagram profil objavljujući samo slike koje su inače protjerane sa ove društvene mreže želeći pokazati da nismo idealni i da ne trebamo to ni biti te da pad sa visina instagram-samoobmane u duboku realnost može biti bolan ako se stvari ne gledaju u širini i dubini. Ipak, odlučio sam se da napišem ovaj tekst i sa čitateljicama Lole podijelim trenutke od kojih ne bježimo sam na Instagrama nego i u životu nudeći odgovor zašto je to tako.

O stvarima kojih nema na Instagramu, ali ih ima u životu. I o kojima treba komunicirati kako bi nam postale bliže i manje bolne.

Smrt

Instagram slavi život. I to trenutke života koje smo proveli dišući punim plućima. No, na Instagramu kao i u životu nema fotografija smrti jer smrt je strašna, bolna i našem umu neobjašnjiva. Fotografija smrti nema nigdje, zapravo, jer o smrti ne razmišljamo. Ona se desi. A kada se drugima oko nas desi tijelo nam se grči, um pomrači i srce tuguje.

Tokom života dajemo sebi razne interpretacije ove teme, ali od nje bježimo jer u konačnici nema pravog jednog odgovora. Svako je prigrlio svoju istinu i grčevito je drži šuteći u svom ćošku uvjerenja. Duboko vjerujem da bi nekim ljudima možda razgovor o ovoj temi značio. Ne govorimo o tome kako smo se osjećali povodom gubitka drage osobe jer vjerujemo da riječi tu nemaju više nikakvog smisla niti težine. Ali ako ne razgovaramo o iskustvima vjerujemo da se samo nama dešavaju. Mislio sam da su moja bol i patnja jedini na svijetu a onda sam počeo čitati – rekao je jednom jedan pisac. Ljudi se povezuju na istom bolu i podijeliti sa nekim svoju bol može biti terapeutski i katarzično.

 

 

 

Zamislite da se na Instagramu pojavi serija fotografija koja govori o našem bolu. Tada bismo vidjeli, zapravo, koliko smo suštinski isti i koliko kada se raspadnemo ima mjesta za sve. No, na Instagramu nema bola. Samo lijepe i vesele fotke, molim. Teške teme i dalje pripadaju životu. Kad vidim sve te ljude koji trenutak ljepote panično iste sekunde moraju objaviti na Instagramu ili Fejsbuku rastužim se jer shvatim da je u tom predivnom trenutku najmanje njih sami. Zato što će smrt doći već sutra treba što više uživati u trenutku koji ne mora biti podijeljen sa svima. Zašto ne proživjeti trenutak punih pluća bez opterećenja da se nađe na nekoj društvenoj mreži. Zašto gubiti vrijeme na filtere i razmišljanje o lajkovima. Neka poneki trenutak ostane zabilježen samo u vašem srcu.

Starost

Instagram njeguje kult mladosti. I pri tome, naravno, vitka, zdrava, mlada tijela, pa tako na ovoj mreži pljušte razni dijelovi tijela podmazani, namirisani, utegnuti – savršeni. Na Instagramu nema slika starih tijela i starih ljudi. No, starih ljudi i njihovih života – iskren da budem do kraja – nema ni u našim svakodnevnim životima. Ljude treće životne dobi ignoriramo jer su nam oni slika i prilika onog u šta će se naše njegovano, mlado tijelo pretvoriti. Svi želimo da mislimo da nikada nećemo ostarjeti. Ali ako Instagram laže ne laže život. Hoćemo. I to će se desiti vrlo brzo. Vrlo brzo ćemo mi postati ljudi treće životne dobi koji su ućutkuju, ignoriraju i otresaju kao sline.

Nedavno sam na premijeri predstave razgovarao sa jednom staricom o njenim utiscima vezanim za predstavu. Žena je sve vrijeme govorila, zapravo, o sebi. Kada sam je napokon prekinuo i upitao kakva vam je bila predstava ona je odgovorila Ma izmišljena i nastavila da govori o sebi. Njoj je zapravo bilo izmišljeno to što je izašla van, što je među ljudima, što je neko čuje i što sa nekim razgovara. Što se osjeća živom. Umjesto što ćete jedan dan provesti objavljujući fotke na Instagramu otiđite kod najstarijih članova vaše porodice i pričajte sa njima. Pokažite im da ste tu. Da njihov život još nije gotov. Jer tužno je doći u posljednju fazu života i imati toliko vremena a nemati ga s kime dijeliti. Pokažite vašim najstarijima da nisu samo brojka u redu za čekanje smrti nego da ih još uvijek volite, cijenite i poštujete sve što ste od njih naučili. Jedan dan obojite svoj život filterima svakodnevnice a ne filterima Instagrama.

Bolest

Na Instagramu su rijetke i slike bolesti. „Starost i bolest ne samo da se smatraju nepoželjnim već se smatraju nepristojnim, neukusnim, pa ih se zato protjeruje u svojevrsno podzemlje: bolnice, staračke domove, toplica. Starenje tijela i manifestacije bolesti stigmatizirani su i podvrgnuti stvarnoj i diskurzivnoj torturi u kulturi u kojoj su mladost, zdravlje, seks aksiomi postojanja, a wellnes-centri, liftinzi, teretane, tretmani podmlađivanja i sl. trenuci za koje se živi“ (Zlatar 2010:123). Bolest i starost krajnji su oblici koji pokazuju da nemamo vlast nad vlastitim tijelom, a Instagram nam poručuje upravo drugačije. Jaki smo. Moćni. Držimo stvari u svojim rukama. Grčevito se držimo Instagrama jer volimo o sebi da mislimo upravo tako. A kad se desi život onda ostaje samo šutnja i bol koju nemamo s kime podijeliti jer smo naučili ove teme izbjegavati, minimizirati i gurati pod tepih. Nikako razgovarati o njima.

Bolest ignoriramo jer je nepoželjna i strašna, a hiljade ljudi svakodnevno vodi razne bitke sa kojekakvim opakim bolestima. I nigdje ne čujemo kako im je. Činjenica je da do promjene može doći “samo ako imenujemo svoje stanje i problem” (Copper, 1985:56). Problem starenja i bolesnog tijela većina muškaraca i žena smatraju „previše osobnim da bi mogli biti i društveni, tj. politički“ (Ott-Franolić, 2014:28). No, važno je „prekinuti zavjeru šutnje“ i „progovoriti o sramotnoj tajni koju nije pristojno pominjati“ (Beauvoir, 1996: 1-2). Bolest pokazuju, zapravo, koliko nemamo kontrole nad vlastitim tijelom i kako ono u brojnim situacijama upravlja nama. I to je porazna činjenica kojoj u glamuru i sjaju instagram-iluzije nema mjesta, ali koje treba biti svjestan. Jer život nije Instagram. On je mnogo dublji, širi, slojevitiji. Bolniji.

Bolest i starost pokazuju, zapravo, koliko nemamo kontrole nad vlastitim tijelom i kako ono u brojnim situacijama upravlja nama. I to je porazna činjenica kojoj u glamuru i sjaju instagram-iluzije nema mjesta, ali koje treba biti svjestan. Jer život nije Instagram. On je mnogo dublji, širi, slojevitiji. Bolniji.

Prljavo, neuredno, masno.

Na Instagramu je sve sređeno, čisto i uredno. A čisto, uredno i sređeno znači harmoničan poredak stvari koji donosi mir i blagostanje. A kad je mir i blagostanje to znači da je baš sve onako kako treba biti. Na Instagramu imamo slike predivnih jela, a nemamo nikada slike prije i poslije toga. Nema znoj onog ili one koja je to jelo napravio niti onog ili one koji je to prljavo suđe poslije oprao. Život nije samo čist, sređen i uredan. Većinu vremena je zapravo čisti haos. I učimo vremenom kako iz takvog haosa napraviti neke trenutke mira i blagostanja. Ali za to nam trebaju stvarni kontakti i stvarni ljudi, a ne fejk foloveri i instagram jednosmjerna komunikacija. Ako se furamo da je život Instagram i ako vjerujemo da u životu trebaju biti samo dobre stvari onda se duboko varamo. Sve nam se dešava sa razlogom i sve može biti dobra lekcija. Ne postoje dobre ili loše emocije. Sve su tu sa nekim razlogom. Postoje, naravno, ugodno i manje neugodne, zasigurno, ali sve ono nas čine ljudskim bićima od krvi, mesa i suza, a ne od Instagrama. Veliko je olakšanje prihvatiti činjenicu da nismo savršeni i da naš život nikad neće biti savršen kao instagram-prezentacija nas samih sebi i drugima. Veliko je olakšanje ugledati i prigrliti sve svoje nedostake. Ali kako ih prigrliti i prihvatiti kad oko sebe gledam samo slike jakih, uspješnih, velikih ljudi. Nigdje nema priče niti fotografija o prljavom, neurednom, masnom i potrošenom. A samo kada ugledamo i svoju drugu krajnosti možemo biti potpuna bića. Zaokružena i spremna za autentičnu razmjenu sa drugima. Sve ostalo je laganje i sebe i drugih.

 

Veliko je olakšanje ugledati i prigrliti vlastite nedostake. Ali kako ih prigrliti i prihvatiti kad oko sebe gledam samo slike jakih, uspješnih, velikih ljudi. Nigdje nema priče niti fotografija o prljavom, neurednom, masnom i potrošenom. A samo kada ugledamo i svoju drugu krajnosti možemo biti potpuna bića. Zaokružena i spremna za autentičnu razmjenu sa drugima. Sve ostalo je laganje i sebe i drugih.

 

Na Instagramu imamo slike predivnih jela, a nemamo nikada slike prije i poslije. Nema znoj onog ili one koja je to jelo napravio niti onog ili one koji je to prljavo suđe poslije oprao. Život nije samo sređen i uredan. Većinu vremena je zapravo čisti haos.  Učimo vremenom kako iz takvog haosa napraviti neke trenutke mira i blagostanja. Ali za to nam trebaju stvarni kontakti i stvarni ljudi, a ne fejk foloveri i instagram jednosmjerna komunikacija.

Rane, bol, patnja.

Instagram ne voli bol. Na njegovim prostranstvima nema mjesta za depresiju i patnju te preko Instagrama ne dijelimo rane. O onim unutarnjim ne pričamo ni u životu sa najbližima. Tako, zapravo, u životu kao i na Instagramu mi većinu vremena foliramo i lažemo. Zašto uporno govorimo da smo dobro kada nas neko pita kako smo, a iznutra se raspadamo. Zašto ne dijelimo sebe sa drugima, makar onim najbližim nego odlučno ćutimo o svemu onome što nas istinski tišti i boli. Tako sami venemo u tamnicama vlastite duše. Samo kada se u potpunosti raspadnemo pred drugim bićem vidimo da smo isti, mali, ranjivi i da smo jedni drugima potrebni da se baš takvi prigrlimo, podignemo i mazimo. Ali kako da znam da te zagrlim i pitam kako si kad mi prezentuješ samo idealnog sebe. Kako da te stvarno vidim kad mi samo nudiš instagram sliku sebe?

Na slikama Instagrama kao i u životu svi smo opasni, hladni, kul, jebozovni. A kad legnemo navečer u krevet i ostanemo sami sa sobom kako se osjećamo. I umjesto da razgovaramo sa nekim o tome mi opet zakačimo sliku sebe moćnog na Instagramu. Ubrizgamo si još jednu injekciju samozaborava do narednog trenutka panične usamljenosti. I sve je kao kul. Život nam je instagram, pa plačemo sami u wc-u na pauzi, pa trčimo šest kilometara da ne mislimo, pa se uništavamo jer bježimo od nas nesavršenih, ranjivih i nesretnih. A sve što treba jeste da stanemo i pogledamo sebe i svoje rane. Da ih prihvatimo, osvijestimo i radimo na njim uz stručnu pomoć kako nas ni bi određivale do kraja života.

Smrt, starost, bolest, prljavo, rane i bol nismo protjerali samo sa Instagrama. Zato što su to strašne, teške i bolne stvari koje nam pokazuju našu suštinu (mali, prolazni i haotični) protjerali smo ih i iz naših života. Odlučno ćutimo o njima, ali one su tu i čekaju da budu iskomunicirane. Možda su društvene mreže i Instagram način da baš komuniciramo o njima i vidimo da u svemu tome nismo sami. Također, kao što Instagram ima svoju stranu koju ne prikazuje tako i život ima svoju instagram stranu. Unatoč svemu, život jeste i može na trenutke biti Instagram. Porodica na okupu. Nedjeljni ručak. Zagrljaj ili osmijeh voljene osobe. Prva izgovorena riječ vašeg djeteta. Kupljeni stan ili kuća uređeni baš po vašem ukusu. Pivo sa prijateljima. Kokteli na plaži. Dobar koncert. Odlična predstava. Ukusna hrana. Kućni ljubimci. Putovanje. Sve su to trenuci za koje znamo da su super i u kojima čovječanstvo uživa oduvijek, i prije ere Instagrama. Veliko je olakšanje prihvatiti, zapravo, činjenicu da život nije instagram, ali pobogu ne mora ni da bude.

Ko vas je toliko naložio da morate biti najljepši, najzgodniji, najseksi, najurbaniji, najkul. Ne morate biti savršeni ni sebi ni drugima. Jer savršenstvo života koje se svakodnevno plasira na Instagram je iluzija, mit. Ruka koja vam se svaki put kada ste sto posto sigurni da ste je dohvatili izmakne za milimetar. Pravi kontakti i pravi ljudi su tamo gdje Instagram prestaje, a počinje život. Tamo gdje nema fejkiranja i filtera. U okruženju u kojem se ne morata pretvarati, lagati niti samozavaravati. Neki trenuci u životu naprosto nisu ugodni, lijepi niti prijatni. Ali ti trenuci nas podsjećaju na ono što jesmo – prolazni, mali, nemoćni. I iz tih trenutaka bismo trebali izvući najvažniju poruku. Da dok smo tu baš takvi mali, prolazni i nemoćni budemo veliki, vječni i moćni u istinskoj i stvarnoj razmjeni sa drugima. Samo tako možemo imati instagram trenutke koji će nas i bez Instagram mreže podsjetiti da je život lijep.

Uživajte u trenutku i budite što više vremena u svome životu, sa sobom i sa drugima koji nisu instagram, ali koji mogu učiniti da život na trenutke bude vraški instagramski lijep.

Zatvori reklamu