Ljudi s olovkama

Branka Brankica: Lepo nam je u vrtiću bilo

Kao neko ko je već dobar dio svog života član jednog manjeg kolektiva, morate mi oprostiti profesionalnu deformaciju koja mi se zadesila u naslovu ovog teksta. Kada radite dugo sa djecom kao ja, jednostavno vam postane nezamislivo da vam dan…

Ljudi s olovkama

Kao neko ko je već dobar dio svog života član jednog manjeg kolektiva, morate mi oprostiti profesionalnu deformaciju koja mi se zadesila u naslovu ovog teksta. Kada radite dugo sa djecom kao ja, jednostavno vam postane nezamislivo da vam dan prođe bez ijedne dječije pjesmice ili priče i uvijek se neki stih potkrade u svakodnevnom razgovoru sa okolinom.

Ali to nije razlog zašto Vam ovo pišem. Od kako je era modernih tehnologija uzela maha, na društvenim mrežama se svako malo mogu naći tekstovi/izjave na temu uslova rada u vrtićima. Nažalost, gotovo većina tih tekstova ima negativan kontekst gdje se zbog postupaka pojedinaca jave ogorčeni roditelji koji opletu po radnicima vrtića i ispada da ljudi, koji tu rade, su mučitelji djece koji im uskraćuju druženje, zabavu, učenje, hranu. Prosto novopečeni roditelji koji nisu imali iskustva sa vrtićem, dovedu djecu prvi dan puni predrasuda i straha da li svoje dijete ostavljaju u dobrim rukama. Isto tako, žao mi je što je većina tih tekstova dijelom jednostrana. Čuju se kritike, a tek jedna rečenica ili dvije se nađu kojima se odbrani (mada je i to presaba riječ) reputacija dotičnog vrtića. Zato bih htjela da iskoristim ovu priliku i da Vam predočim da vrtići nisu strašni i da ne morate da koristite nas kao sredstvo plašenja djece (a mnogo puta sam čula roditelje da kažu : „Ako ne budeš dobar, reću te vaspitačici, pa ćeš da vidiš“).

Radno vrijeme jednog vrtića (makar ovog državnog u kojem radim) je od 6 ujutru do pola 5 popodne. U tom periodu svaka od nas (počev od čistačice, preko medicinske sestre do vaspitačice i psihologa) ima svoje dužnosti kojih se pridržavamo. A to dobar dio vremena nije lako kada u jednoj grupi možete da imate čak i do 30 djece na jednog vaspitača. Svakom tom djetetu morate da pomognete sa obrokom, da sa svakim od njih prođete aktivnosti predviđene za taj dan, presvučete, a ako radite u jaslicama gdje najmlađe dijete ima godinu dana, a najstarije tri godine, taj posao zahtjeva malo više snage i ljubavi. U tom periodu od 6 do pola 5, mi smo toj djeci zamjena za roditelje (u nedostatku prikladnijeg izraza, oprostite ako se neko od roditelja uvrijedio ovim poređenjem). U tih par sati ih hranimo, oblačimo, crtamo, bojamo, učimo nove pjesmice, igre, uspavljujemo, mazimo i pazimo, jer smo i sami bili djeca i znamo kako je teško kada mame i tate nema, a ne znamo kad će doći. A i većina vaspitača su roditelji i znaju koliko je teško odvojiti se od djeteta.

To povlači za sobom još jednu stvar- prvi dolazak u vrtić. Koliko god je roditeljima teško, normalno je da prvih dana djeca plaču u vrtiću. Nova sredina, nepoznate tete, novi drugari. Sve je to normalno. Zato ih savjetujemo da prvi dan dođu po dijete nakon sat vremena. Da ono zna da se mama/tata brzo vratio/la po njih. Sledeći dan ih ostavite malo duže, pa naredni duže nego prethodni, da ga polako navikavate da ćete duže biti odsutni, ali da ćete svakako doći po nju/njega. Naravno ima i onih roditelja koji zanemare naše savjete i savjete psihologa. Niko od nas Vam to ne predloži tek tako. Imamo iskustva i vjerujte nam na riječ da je potrebno dijete polako uključivati u novu sredinu. Istina, ima djece koja se prilagode brže, ali i onih koji se priagođavaju sporije.

Mi smo tu da ih učimo novim stvarima, dijeljenjem sa drugarima, da smo svi isti, da treba da se družimo bez obzira da li je nekom od naših malih drugara mama doktor, a drugom tata pekar. Učimo ih bojama, pjesmama, vodimo na izlete, pričamo, uspavljujemo, pravimo čestitke za 8. mart, slavimo rođendane. Od skoro smo dozvolili da roditelji ukoliko žele, mogu da provedu dio dana sa nama, da vide kako radimo, jer smatramo da je vrijeme „lova na vještice“ davno prošlo i da treba da vide da nisu svi radnici u vrtićima Babaroge o koijma se piše. I mogu vam reći da se komunikacija na nivou roditelj- vrtić poboljšala dosta. I sve to u gore spomenutom vremenskom periodu, sa osmjehom na licu, sa dosta ljubavi i strpljenja.

I isto tako kao što postoje oni koji su manje prikladni da budu vaspitači, postoje i oni koji se ne snalaze najbolje u ulozi roditelja. Pa im je onda nekad lakše da pokažu prstom u nekog drugog da bi skrenuli pažnju sa činjenice da je njihovo dijete došlo treći dan zaredom u istoj prljavoj majici dok se njihov roditelj kupa u parfemima sa najmodernijom garderobom na sebi, ponekad zaboravivši da dođe po njega u vrtić, jer je bitnija kafa na terasi kafića. A vjerujte ova situacija i njoj slične, su češće nego što mislite.

Zato, prije nego što sledeći put pohrlite da otkucate koji red negativnih komentara ili zluradih opaski na račun rada vrtića, zamoliću Vas da se sjetite da nismo svi isti. Da nas ima boljih i onih malo manje boljih i vaspitača, a i roditelja. Da nije lako biti čitav dan na nogama i 30 malih duša učiti novim stvarima, paziti, trudeći se da svima posvetite istu količinu pažnje. Ovim tekstom ne branim one koji svoj posao ne rade dobro, samo pokazujem da ima onih koji svoj posao rade kako treba. A nama je najbolji pokazatelj uspješnog rada sa djecom njihov osmjeh, zadovoljan roditelj, ali nekad i tuga kada je vrijeme da pođu u školu, jer i sama dječija pjesmica kaže:

„Doviđenja dragi vaspitači, lepo nam je u vrtiću bilo…“

 

Autor: Branka Brankica
Medicinska sestra, mama 3 djece, ljubitelj životinja i pozitivnih osoba

Pročitaj još

Od iste osobe