Rekli su

Hoćete li ikada odrasti ako sa 30 i kusur godina živite sa roditeljima?

tekst: Sara Velaga

“Dok si pod mojim krovom, slušaćeš me”, obično tako završi ili počne svaka rasprava sa roditeljima, starateljima ili djedovima i bakama kod kojih živite. I to tako i jeste. Samo što negdje nakon osamnaeste godine i pokušavanja pronalaska posla oni koji ostanu kod njih shvate da je tako kako je i prilagode se nepisanim pravilima. A onda tvrde da su samostalni i da odlučuju o sebi. Posebna kategorija su oni koji svoju samostalnost ponosne žive na gornjem spratu porodične kuće. Oni koji me ubjeđuju da to što dođu na gotov ručak, ne plate kiriju i generalno ne brinu o mnogo čemu znači da su samostalni.

Što duže ostaneš kod svojih, manje su šanse da ćeš ikada otići, jer vremenom postaješ odraslo dijete i svidi ti se uloga. Jednostavna je i simpatična, jer uspješno koketiraš sa zrelošću ako zarađuješ, ali svjestan toga da uvijek ima neko ko će se pobrinuti da ti sve bude kako treba, ako nešto krene po zlu. Nije ti ni najmanje loše naizgled, ali u suštini si u robovlasničkom odnosu sa onima kod kojih živiš, jer vrativši se na uvodnu poruku “Pod njihovim krovom si”. To znači da su sve tvoje odluke koje doneseš, ma koliko vjerovao da su tvoje, zapravo zajedničke. Ti si pod uticajem onoga ko te hrani, ko ti daje relativno besplatan stan i brine za tebe. Ti si dijete!

Posebna kategorija su oni koji svoju samostalnost ponosne žive na gornjem spratu porodične kuće. Oni koji me ubjeđuju da to što dođu na gotov ručak, ne plate kiriju i generalno ne brinu o mnogo čemu znači da su samostalni.

Ali kako sad izaći odjednom i otići u podstanare, kad se naše društvo tako lijepo pobrinulo da odgoji generacije nesposobnih i nesamostalnih ljudi, koji se presele onda kada se vjenčaju. I onda dobiješ zajednicu dvoje djece koja su se prihvatila uloga odraslih, ali eto ne ide. Nema ti mame ujutru da naloži vatru, tatu da nosi drva, a ni namirnica u frižideru ako nisi ustao iz kreveta i otišao po njih. Ispočetka šarmantno glumiš da ti je ok i ustaneš, ali kasnije se prisjećaš kako to uopšte nisi morao ranije. Naravno da ti zafali.

To znači da su sve tvoje odluke koje doneseš, ma koliko vjerovao da su tvoje, zapravo zajedničke. Ti si pod uticajem onoga ko te hrani, ko ti daje relativno besplatan stan i brine za tebe. Ti si dijete!

Mamini sinovi ili tatine mezimice nisu ništa drugo do oni koji su iz idealnih uslova došli u realne. Djeca koja su ostala djeca i nakon tridesete nesvjesna toga šta trebaju uraditi za sebe, kako bi im bilo dobro. Nema tu posebne filozofije, do onog osnovnog postupka. Iseli se što prije. Nevezano za novac, prilike i mogućnosti, uhvati se u koštac sa životom, jer nikada neće biti savršeni uslovi za to. To što ti prolongiraš znači samo jedno. Da nisi spreman odrasti i da ćeš čitav život provesti kao dijete. Nadajući se da će jednog dana stan ili kuća u kojoj živiš biti tebi po logičnom naslijeđivanju. To nije samostalnost uopšte.

Jednako kao što nije ni da se udaš i odeš živjeti kod njega i njegove porodice. Zar vas dvoje niste odrasle osobe koje će početi zajednički život potpuno same? Sasvim je logično da će se miješati ljudi kod kojih živite, jer na kraju krajeva “pod njihovim ste krovom”. Dakle, podsjećanja radi krov=moć=uticaj. Nema tu posebne mudrosti. Samostalnost pod tuđim krovom ne postoji uopšte, postoji samo privid vašeg novog života kod drugih stanodavaca. To vam je u konačnici lakše kod nepoznatih ljudi kojima ćete platiti kiriju, jer vjerovali ili ne, najskuplje su vam besplatne stvari.

To što si kod roditelja sa trideset i kusur godina može biti splet različitih okolnosti, ali je lako zaključiti da ćeš tu vjerovatno biti u nakon četrdesete, jer ćeš biti prenaviknuta na komfor koji imaš, makar i učestovala u svim poslovima i obavezama. Ti si i dalje dijete svojih roditelja, koje ne shvata da je prošlo vrijeme u kojem će oni biti tvoji vodiči u životu.

Samostalnost pod tuđim krovom ne postoji uopšte, postoji samo privid vašeg novog života kod drugih stanodavaca. To vam je u konačnici lakše kod nepoznatih ljudi kojima ćete platiti kiriju, jer vjerovali ili ne, najskuplje su vam besplatne stvari.

Teško je odlučiti se na taj korak i izaći iz porodične kuće, ali u trenutku kada to uspiješ tada ćeš i odrasti. U protivnom si u zabludi da živiš svoj život na gornjem spratu porodične kuće.

Zatvori reklamu