Ljudi s olovkama

Miladin Trišić: Emocionalna glad

Imao sam osam godina kada me je usvojila jedna porodica iz Beograda. Bio je to sredovječni par, koji je, zahvaljujući svojim prijeratnim vezama iz Sarajeva, uspio da usvoji, i to posljednje srpsko dijete, koje je odrastalo u sirotištu na Bjelavama….

Ljudi s olovkama

Imao sam osam godina kada me je usvojila jedna porodica iz Beograda. Bio je to sredovječni par, koji je, zahvaljujući svojim prijeratnim vezama iz Sarajeva, uspio da usvoji, i to posljednje srpsko dijete, koje je odrastalo u sirotištu na Bjelavama.

Svoje djetinjstvo, koje je zauvijek ostala vezano za sarajevsku kaldrmu, pamtim po mnogobrojnim posjetama raznih humanitarnih organizacija, koje su nas zasipale brojnim poklonima i privremenim trenucima pažnje. Mnogi od mojih drugara su, zahvaljujući upravo tim međunarodnim organizacijama, ali i medijima, koji su svijetu slali dirljive slike nas, ostavljenih mališana iz ratnog Sarajeva, usvojeni od strane bogatih porodica iz raznih zemalja Evrope. Tamo oni danas žive, kao srećni i uspješni, mladi ljudi, koji se, siguran sam, baš kao i ja, često sjete svojih prvih životnih uspomena, koje nas vezuju za Sarajevo.

Iako danas, prvi ja, a i oni, siguran sam i u to, imamo sve materijalne, ali i ostale životne udobnosti, u našim srcima, a posebno duši, zauvijek je ostala, i uvijek će biti, jedna mala, ali duboka praznina, a to je ljubav roditelja. Njih, bar ja, nikada nisam upoznao, niti sam saznao kako sam te, tada ratne ‘95. dospio u sirotište na Bjelavama, ali znam samo, da sam se uvijek potajno nadao da ću ih jednog dana naći, i da ću konačno ugasiti tu moju, kako ju je jedan psiholog, koga sam kasnije stalno posjećivao, nazvao, emocionalnu glad.

Međutim, došli su ovo dvoje, koje smatram i volim, kao svoje jedine roditelje, jer prave, nažalost, nikad nisam upoznao. Zato, ma koliko da sam danas sit mnogih, kako materijalnih, tako i komfornih stvari, u svom, tek otpočetom životom, glad koju sam jednom osjetio u sirotišu u Sarajevu, ostala je zauvijek u mom srcu, i ništa je ne može ugasiti. Jer, ma koliko da stvorimo i postignemo u svom životu, i ma koliko uspješni postanemo jednog dana, ako smo bar na tren osjetili bol u djetinjstvu, sreća će nam uvijek biti daleko, i možemo je stići, jedino, ako tu bol zaliječimo.

Nažalost, u najviše slučajeva, ono što nas boli i ne da nam da budemo srećni, taj lijek koji bi mogao pobijediti tu bol, obično, ili ga više nema na ovom svijetu, ili nam je tako blizu, da ga i ne primjećujemo. Ja sam u to, itekako uvjerio.

Prvo, kada sam mislio da trebam da zauvijek zaboravim na ta prva moja, živa sjećanja koja nosim u sebi, i da treba da shvatim da su moja sreća zapravo porodica koja me je usvojila, i koja mi je tako blizu, a da toga nisam svjestan. Međutim, tu sam pogriješio. Moja sreća zaista nije bila uz njih, a u to su me dodatno uvjerili kada su, samo par dana pošto sam proslavio svoj osamnaesti rođendan, u jednom od najprestižnijih beogradskih hotela, kao sin dvoje uglednih profesora sa Filološkog fakulteta, njih dvoje riješili da se razvedu. Razišli su se baš onako kako su i živjeli, razumno i u tišini, s tim što su meni dali mogućnost da biram s kim da ostanem. Ja sam, da li zbog tog, nikad doživljenog osjećaja da imam majku, ipak izabrao nju, koja je tu ulogu u knjizi mog života imala punih deset godina. A ona je riješila, pošto je naš stan pripao njemu, da zajedno napustimo Beograd, pošto ja maturiram.

Srednju školu sam završio kao đak generacije, i taj dan, na svečanoj dodjeli diploma, posljednji put smo sve troje bili zajedno kao porodica, za one koji su nas fotografisali, srećna, a za nas koji smo im nasmijani pozirali, ožalošćena. Preselili smo se u jedan gradić nadomak, ni manje ni više, nego Sarajeva. U pitanju su Pale, u kojima je ona predavala kao gostujući profesor na fakultetu, na kome sam i ja krenuo da studiram. Iako smo oboje znali da sam odrastao u Sarajevu, u kome su me i usvojili, ona me nikada nije pitala želim li otići tamo, iako je od nas bio udaljen samo nekih desetak kilometara, niti sam ja, iskren da budem, i htio da odem, jer znam da neću tamo ništa naći, samo staru bol, koja zapravo u meni živi svih ovih godina, kao nova, svježa.

Ali, postoji na ovom svijetu i nešto, zbog čega ćemo uraditi i ono, za šta smo sigurni da nikada ne bismo htjeli. Nešto što se zove ljubav. A moja ljubav je živjela u Lukavici, kraj Sarajeva, i jednog dana, pošto smo šetajući obišli skoro sve dijelove njenog kraja, svratili do crkve, koju je pak okruživalo gradsko groblje onih koji su nastradali u ratu, tokom koga, ni ja, ni ona, nismo bili rođeni, za oko mi je zapao jedan spomenik. Prazna mermerna ploča u obliku srca, bez ijednog slova ili godine. Saznao sam da su to srpski Romeo i Julija, koje pak, eto, niko ne spominje, jer su u blizini sahranjeni sarajevski Romeo i Julija, za koje pak zna cijeli svijet. A ja sam saznao od moje voljene, da su se ovo dvoje upoznali i zavoljeli, u ratom zahvaćenom Sarajevu, u koje je on došao sa stranih ratišta, a u kome je ona ostala zarobljena, jer je prije rata došla u Sarajevo da studira. Ali, ni užasni rat nije mogao spriječiti da se njih dvoje zavole, ali i da ona zatrudni sa njim.

Porodila se u jednoj kući u kojoj se krila na Bjelavama, i znajući da je kraj rata blizu, krenula je iz ratnog grada prema slobodnim teritorijama, na kojima je bio on. Međutim, ubijena je iz snajpera, dok je bebu uzeo neko od sforovaca. Nakon rata, tijelo joj je zajedno sa ostalim nastradalim prebačeno u Lukavicu, a kada je on saznao da nje, koju je jedino volio i koja mu je davala snagu da preživi taj užasni rat, više nema na ovom svijetu, ubio se nad njenim grobom, ne znajući da mu je rodila dijete. Nakon toga se ubrzo proširala ta njihova tragična priča, koja je ubrzo i pala u zaborav, pošto se narod ujedinio i podigao im spomenik, iako nisu znali, ni ko su, ni odakle su.

Jedino znam, rekla mi je draga na kraju, da je on, pošto je nađen mrtav nad njenim grobom, imao ogroman ožiljak u obliku riblje kosti desnom ramenu. Ja sam se tada odmah sjetio mog ožiljka koji imam, takođe na istom mjestu, a za koji su mi rekli da je zapravo od ušivanja rane koju sam kao dječak zadobio, i shvatio onu drugu teoriju o sreći, i lijeku koji može pobijediti moju bol, a to je, da tih lijekova, definitivno, nema na ovom svijetu, i da ću vječno ostati, kako reče jednom moj psiholog, emocionalno gladan.

Pročitaj još

Od iste osobe