FantastičnoZabavna Lola

SANDA MEŠINOVIĆ: NISTE ROĐENI DA PLAĆATE RAČUNE I UMRETE

tekst: Sanda Mešinović

Umjesto da se sama probudim kada duša osjeti, trzne me alarm. Prene svako jutro i skočim kao ofurena. Ne ide mi se, ne mogu, majke mi, opet danas. Mikrostres broj jedan.

Ustanem.

Peri zube, namiještaj kosu. Još pola sata. “Moraš stići”, glas šapuće. Mikrostres broj dva.

Otvaram ormar. Ma ne mogu to danas, a i ne stoji mi. Ističe mi kukove, ne izgledam dobro. Mrzim svoje tijelo… Nekad sam bila mačka, a vidi me sada. Broj tri.

Palim auto. Čujem zvuk za gorivo. A sad ću stvarno zakasniti, moram stati na pumpu, osjetim nervozu. Crveni semafor, jedan, drugi. Vrijeme curi, oči lete na kazaljke, misli mole da auto izdrži do pumpe. Stres broj četiri. Čekiram se karticom. Bože, hvala ti, stigla sam na vrijeme, na momenat odahnem. Mikrostres broj pet.

Palim laptop, mailovi dolaze, telefoni zvone na svakih pola sata. Red komplikacije, red super stvarčica. Vrijeme za pauzu. Čekiram se. Bože, jesam li opet tačno na vrijeme? Ili je bilo koji minut ranije? Nisam mogla dočekati. Valjda neće primijetiti. Šest.

Glabam onu kiflu i jogurt, pa još zalijevam kafom u tih pola sata. Jedem taj svoj doručak, koji je ujedno i ručak, nesvjesna da ne žvaćem, već gutam. Jer nema se vremena. Moram stići na čekiranje. Opet. Inače će mi otkinuti od plate. Ma neće, kome su?! “Pusti, nikada ne znaš”, strah šapuće iz mene. Zaćutiš. Saspeš onu kafu i čekiraš se opet.

Mikrostres broj sedam.

Zvoni telefon.

“Hej, mama, šta je bilo?”

“Je l’ jela?”

“Neće.”

“Pa probaj opet.”

“Ima temperaturu.”

“Uh, hajde, pitaću da me puste.”

Želudac zavrće, iznutra već znam šta slijedi. Jebeni osjećaj krivice što mi je dijete bolesno. Sad će opet srati prvo pola sata kako to moje dijete stalno ima probleme sa zdravljem, ali istrpiću. Kako da, uostalom, skotu objasnim da je mala, tek godinu i po i da je to sasvim normalna. Zaborave svi, zaborave kako je. Ljutnja me preplavljuje.

Udarac broj osam.

Ok, ćutaću. Smiri se, smiri se, neka izdrami, neka laže da će mi otkinuti od plate. Ćuti, imaš ratu za stan. Malo dijete. Budućnost njenu, svoju, od muža, drugog djeteta, unuka broj sedam. Mikrostres broj devet.

Jebote, poludjeću. Hajde, završavaj sa pridikama i šefovskim terorom, počeću plakati, a ako to uradim, neću se sastaviti, majke mi. Samo požuri, molim te, jer nepodnošljivo je više. Očaj broj deset.

“Hej, mama, pa šta je?”

“Evo tebe zaziva, a i nisi mi ostavila sve što si trebala. Ne mogu da se snađem u ovoj vašoj kući, ništa nije gdje treba da bude, ne znam kako se snalaziš ovdje. Ja to nisam tako i u moje vrijeme je bilo drugačije.”

“Uh, nemoj i ti opet molim te. Zar ne vidiš kako sam?”

Jedanaest.

Bože, gdje mi je dan otišao, evo me već u krevetu. U krug, dan za danom, posao, kuća, djeca. Nema razlike, smjenjuju se osjećaj obaveza, dužnosti, trke, manjka vremena, novca, živaca, života. Manjka osmijeha. I koliko mi je godina? Ne mogu da vjerujem. Četrdeset dvije. Misli računaju opet dok se spremam za krevet. Za novi krug, za novo isto.

Stres dvanaest.

Od sutra mijenjam, majke mi. Od sutra ću skupiti snagu i reći – DOSTA!

Moram krenuti na trening, neću više da mislim samo na druge. I novac, pa jebem ti više. Gdje sam nestala ja? Šta se dešava?

Stres. Broj.

365 dana u godinu puta broj mojih godina.

U ovom životu ništa nam ne pripada, osim SLOBODE koje smo se dobrovoljno odrekli.

 

Ležim.

Razmišljam šta me ovo više žulja, stišće, pritiska? Osjetim u kostima, mišićima, tijelu.

Učinilo mi se da je zadnjih par dana, možda i par mjeseci, ali svako jutro otkrijem da nije. Žulja ono više, decenije su iza mene, ubada stalno u jedno te isto mjesto i na taj način me podsjeća svakodnevno. I ma koliko se ja trudila da sakrijem, ignorišem, zatvorim čvršće ove oči što se ne daju zatvoriti, već uporno vraćaju pogled na isto mjesto, ne ide. Ne ide mi pretvaranje, laganje, skrivanje od istine od sebe same.

Neće.

Šapće mi stalno neko na uvo – ne možeš, kuda ćeš, šta ćeš, kako ćeš, ne smiješ. Jebeni stresovi. Ko ste i odakle mi vi svi u glavi, u tijelu? To što čujem se ponekad pretvori u očaj, u kakofoniju ljutih glasova i ne prestaje dok se dobro ne isplačem.

Otkud ja u KAVEZU?

Kada sam ušla u ovaj točak života, pravila, uslovljavanja, očekivanja i šablona po kojim živim?

Davno je bilo kada sam zadnji put ustala onda kada mi je duša sama otvorila oči. Davno je bilo kada nismo razmišljali o minusu na kartici. Lijepo sam mu rekla da nam to ne treba. Džaba. Evo i sada ne možemo da se finansijski oporavimo.

Stišćem usne da suze ne krenu.

Tuga broj trinaest.

I ovaj posao. Mrzim ga. Nisam ga nikada ni željela raditi. I ta suknja, sutra ću je obući u inat! Baš me briga kako izgledam, meni se sviđa.

Oči mi se sklapaju, umorna sam više. “Znam sve, draga moja”, čujem glas iznutra. Davno je bilo. Predavno od kada si bila SLOBODNA. 

Borim se sa snom i nastavljam… Upornu borbu sa svojim svakodnevnim mislima. Kada mi se SLOBODA pretvorila u dva dana vikenda, u sreću kada mi legne plata i kada jednom, u tri mjeseca, odem frizeru? Kada nam se SLOBODA pretvorila samo u personifikaciju odsustva rata?

SLOBODA mi je je počela smrditi, gadim je se isto koliko je priželjkujem i koliko za njom žudim. Ona je prirodna, osjetim je u sebi, data mi je po rođenju. Na nju imam pravo, ona mi pripada, dođe mi da svima vičem na glas.

Da budem svoja, da budem JA.

I ZNAM da sloboda nije ova dva dana u vikendu koje potrošim na prozore ili pijacu. I boli me cijelo tijelo, duša, srce, vrhovi moje prerano sive kose, što je ne uzmem. Što joj ne pružim ruku.

Šta čekam više, koji klinac?

Zatvaram oči.

Stišćem trepavice jače i pokušavam odagnati istinu koja mi iskoči pred lice svaku noć prije sna.

Koga lažem … Samo se pitam.

Koga kada znam da SLOBODU sama sebi dajem.

Isto kao što je sama sebi, svako jutro kada se probudim, i ODUZIMAM.

 

P.S. Sloboda nije ništa drugo do odsustvo uvjerenja, obrazaca razmišljanja i NAČINA življenja koji su nam nametnuti od strane društva. Kada čovjek sve to pogleda u oči i kada se suoči, sloboda je imperativ koji dolazi u svoj svojoj punoći.

P.S.S. Onaj ko prevlada svoje strahove biće istinski slobodan. – Aristotel 

 

Let the #SMess be with you.

#Sandologija

Mess – engl. nered.

Nered je početak svakog Reda.

Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj Red.

 

Zatvori reklamu