Ljudi s olovkama

Sanja Golić: Duša za broj veća

tekst: Ljudi s olovkama
Broj pregleda: 1.170

Nema mi ništa dosadnije od duge voznje autom.
Prenem se u razmišljanju negdje oko Karlovca  kada ugledah onu tablu ” Split – 382 km.

Odmah preračunaš u glavi koliko je to sati .Od rezultata ti se počne mutiti pa otresaš  glavom kao poslje nekog ruznog sna  iz kojeg ne izidješ sa nekim zavidnim podvigom.
Boze dragi,  a kada se sjediš da ti je to tek pola puta  ne preostaje ti ništa drugo nego da stisneš i zube i gas i navigiraš  tom dosadnom dionicom gdje mozeš vidjeti samo brdo  i kamen .
Tada ti na um padne da ćeš biti jako sretan kada mogneš priuštiti sebi auto na samoupravljanje a izgledi za to su negdje kada izidje sedma serija toga  auta ili ovi budu staromodni zbog novih letećih . Znači kratko i jasno , izgledi da mi se posreći su mali.

Prošlu noć sam ponovo sanjala babu( oca moje majke).
Prišao mi je i kao da je dugo čekao na mene reče mi : ” Ziv ikad  ,mrtav nikad.”
To je govorio i mojim roditeljima kada su tih davnih sedamdesetih otišli na privremeni rad u Njemačku a ja ostala kod njega i majke.

Gledao me kao i nekad davno tim svojim toplim , staračkim očima kao da sam mu donijela cijeli svijet.
A nije znao da je on taj svijet nekada poklonio meni.


Babo je bio moja moralna vertikala. Krupan,prijek i iznad svega pošten čovjek.
Uvijek sam bila njemu negdje za peti ,šta god da je radio, pokušavajaći mu pomoći svojim malim ručicama što je bilo u mojoj moći.
Jedanput sedmično je odlazio u obliznju čaršiju kupujući ono što je bilo potrebno za domaćinstvo. Svraćao je u kafanu gdje je sretao svoje društvo i ispijao kafu po istilahu.
Sa njim sam obavezno išla i ja ,a ko bi drugi.
Za mene je to bio praznik jer sam znala da ću dobiti kolač i koktu koju sam posebno voljela.
Zagledali bi me ljude govoreći:” Ma,što ćeš ti mala ovde?”
“Došla s babom,” rekla bi ne ispuštajući koktu iz ruke .
“Kakvim babom?”nastavljali bi šaleći se sa mnom.
” Nije ovo tvoj babo.”
” Jes’,” ja bi prkosno.” Moj je.”
Babo bi me pomilovao po kosi.
Nekako pred novu godinu sva bi se mahalska djeca hvalila da su dobila paketiće od Djeda Mraza.Jedne prilike upitah babu:” Babo,jeli mene Djed Mraz ne voli?”
On podize obrvu gledajući me u čudu.
“A odakle ti sad to?”reče.
” Pa ,sva djeca dobiju paketić samo ja ne,” rekoh tuzno.
On me ponovo odmjeri paleći cigaru i reče:” Ma kakav Djed Mraz,to je od Sindikata.”

I dok sam ja pokušavala da razumijem šta su to Sindikati i koja je razlika izmedju njih i Djeda Mraza babo je zorba zorile otišao u čaščiju , ovaj put bez mene.
Vratio se sa velikim ,sivim fišekom. Pruzi mi ga a ja još onako bunovna iznenadih se ugledavši sve slatkiše koje sam voljela na jednom mjestu.
” Jeli ovo od Sindikata?” upitah dječijom naivnošću.
” To je od babinog dzepa,sine….od babinog dzepa. ”
Nisam bila posve sigurna šta to zaista znači samo znam da sam bila neizmjerno sretna.
Moj babo  je bio moj svijet ,kakav god da je bio , star,prijek,nemoćan ,meni je bio sve.

Cigare  su bile stvar kojih se nije mogao odreći,pušio je jako puno i pored toga što su mu doktori govorili da će to ubiti njegovo i tako slabo srce.Sjećam se dobro pušio je Moravu,crveno-plavo ,široko pakovanje.
Dodje jedan pa drugi infarkt a on bijaše sve slabiji.
Nekako s proljeća uvuče se smušnja i nemir u kuću. On je više lezao nego sjedio ,cijedilo se njegovo staračko tijelo a on je osjećao kraj.
Čak je osjetio i taj dan ,dan kad je preselio tamo negdje ,nisam znala gdje ali sam znala da hoće negdje bez mene.
Sjela sam na ivicu kreveta hvatajući  njegovu tezačku ,klonulu ruku. Mislila sam ako ga budem drzala čvrsto da neće moći otići nigdje.
Zovnuše komšiju a on dodje u tren oka odmičući me od njega i sjedajući tamo gdje sam ja bila.  Po njegovim ustima mogla sam vidjeti da uči neku dovu.  Sobom se čula samo tišina, tišina tihog umiranja .
Kratki udah i duboki izdah nošen na ustima meleka kojeg je vidio puno prije nego li je počeo umirati. I ode moj babo….
Skupi se narod i čuli su se samo tihi šaptaji  zena koji su tješili uplakanu majku .
” Nemoj plakati, pogledaj na ovo dijete,” rekoše joj.

E moj boze , kazi gdje da stanem da budem barem na kraju onoga gdje će otići moj babo. On……i ja na kraju… Ali ode samo on….
Majka se trudila da ne plače a i ja ,zbog toga da ona ne bi plakala i zbog mene i zbog njeg.
Taj ukroćeni jecaj djeteta, koji se drzi majci za suknju i bori se da ne plače, još uvijek tamo stoji gdje je i bio .Grč u grlu koji ne prolazi i koji se stručno zove postraumatski sindrom.
Par dana poslje  sjedeći tako ugledah na kredencu ostatak babine Morave.
Gledala sam je dugo a onda sam je krišom uzela i sakrila za ledja otčavši iza kuće.
Našla sam veliki ,špicasti kamen tukući po kutiji  toliko dok od nje nije ostalo ništa.
Uzela sam joj dušu jer je ona uzela  mog babu.

Prenuh se  ponovo ,skoro sam na granici.
Ovim istim putem su vozili nekada i moji roditelji…. Pa sada ja . Oni za boljim zivotom a ja zbog  straha  za zivot .
Sretaju se ljudi u Americi, dalekoj Australiji , Novom Zelandu i misle da je svijet mali.
A kao što neko reče :” Nije svijet mali ,nego je veliko zlo što nas je snašlo.”

” Pasoš.”

Carinik ozbiljnog izraza lica, gleda i mene i auto .
” Šta nosite? ”

“Ništa”……. ni ‘ vamo ni tamo ništa ….osim duše. A kome je briga za nju.

Tamo negdje u malom svijetu mozeš kupiti sve , smokvu na komad po skupe pare , nezrelu , mozeš kupiti i paradajiz lijepo ispoliran , bez ukusa i mirisa , mozeš i šetati  alejama i pokušavati se sjetiti kako sada miriše dole , dole gdje si zaista svoj na svome.
Ali ko će to razumjeti ? Niko , osim onog koji je već bio tudji na tudjem.

Eto , skoro sam stigla u Blagaj.

Kao da lakše dišeš…..ili ti duša naraste za broj više.
Stojim ispred trošne ,kamene kuće pod brdom ispod  podveleške ceste .
Blagaj kao na dlanu ,vreli hercegovački kamen , kameni zidovi, šipci,zmije zbog kojih sam više boravila na smokvi ispred kuće  nego na zemlji, murva iza kuće , čatrnja …..sve je tu , samo nas nema.
Svaki trenutak i najmanje sreće u mom je sjećanju zapisan i taj zapis je sreća koja te često usreći.
Sjedoh na čatrnju , predahnuh .
” Evo me ponovo  babo  ,tu sam .”
I kao da na trenutak stvarno ponovo očuh poznati  glas.
” Ziv ikad , mrtav nikad”…..

Zatvori reklamu