Lole iz komšilukaO događajimaO ljudimaO životu

Ana Kolar: Dobar dečko, uvijek je pozdravljao. Ubio je svoje roditelje.

tekst: Ana Kolar

Živimo u vremenima kad je gotovo nemoguće pobjeći od negativnosti i vijesti koje mediji prenose. Ma koliko se trudila ostati pozitivna, vedra i svoja, čini mi se da je to svakim danom sve krvaviji posao koji mi oduzima mnogo energije. Ovog tjedna, uz ostale standardne nedaće i teme, „bavili“ smo se devetnaestogodišnjim mladićem koji je, eto, odlučio ubiti vlastite roditelje. Nažalost, to mu je pošlo za rukom čime je ispunio sve novinske stupce, na trenutak nas natjerao da zaboravimo na skorašnje izbore, na nezaposlenost, na Agrokorovo carstvo koje se ruši kao kula od karata, na nogomet…

Klinac koji ima tek 19 godina ubio je vlastitu majku i oca. Razlog? Svi smo sad pametni i zaključili da se radi o bahatom i razmaženom derištu koje je pod utjecajem droge. Nismo pogriješili, ali nismo zbog toga pametni.

Sreća u ovoj nesreći bila bi da je ovako nešto prvi put ili barem posljednji. Nije i neće. Zašto?

Zato jer na uobičajena i naporna novinarska pitanja susjedi i mještani odgovaraju sa: „Bio je pristojan, uvijek je pozdravljao. Jednom mi je nosio vrećice s placa.“ Ili pak, u negativnom: „Bio je čudan, nije nikad pozdravljao. Upao je u loše društvo.“.

Foto: 24sata

Eh, sad… Daleko od toga da je to jedini problem (u konkretnom slučaju) ali… Svaki put kad čujem slične, nažalost, prečeste izjave, stanem i zapitam se – A GDJE SU NESTALI LJUDI?

Jer pretvaramo se u robote.

Postavljamo ista pitanja na koja odgovaramo istim odgovorima, hodamo istim rutama, živimo istim životima… Samu sebe sam ne jednom zaustavila na hodniku, natjerala se da usporim, da promotrim stubište, ulazna vrata, susjede da pozdravim i pogledam u lice i čekam da mi vrate istom mjerom (iako katkad to izostane) jer ŽIVIM u zajednici, nisam Pale sam na svijetu niti to želim biti.

Primjećujem da je jedna od blagajnica u dućanu preko ceste u zadnje vrijeme našminkana, a prije nije bila.

Vidim da susjeda dva kata niže više ne nosi naočale, možda je bila na korekciji vida, ne znam, ne tiče me se.

Čula sam da u zgradu dolazi novi stanar, na drugi kat, bijela ulazna vrata, a teta kod koje kupujem piletinu odlazi, u potrazi za boljim životom, na Floridu. I tako svakodnevno nešto.

Trudim se ne biti robotom i primijećivati situacije i ljude oko sebe, ne osuđivati nego razumijeti i prihvatiti. Ne, to ne znači da ću prihvatiti činjenicu da susjed iz zgrade pored moje mlati svoju ženu ili da netko u kvartu truje mačke, reagirat ću. Ali neću suditi ako se netko drugačije oblači ili ima drugačije navike koje nikome ne škode. Razlika je u tome što ću ja REAGIRATI ne samo zato jer treba nego i jer sam primijetila nešto.

Problem današnjeg društva je što smo slijepi, točnije, ne vidimo bitno. Sve pratimo, sve čitamo i znamo, natječemo se tko će prije nešto vidjeti ili pročitati, a ne znamo da nam je majka u depresiji, da nam je rođak na umoru ili da nam je partner nesretan.

Jer se o tome ne priča. Jer takve stvari nisu zanimljive dok se posljedice ne vide ili dok se ne dogodi ono najgore. Priča koja je punila stupce ovaj tjedan posljedica je tog kolektivnog sljepila i ignoriranja, a poslije nećemo nešto učiniti nego ćemo po dobroj staroj „O pokojnima sve najbolje“ i nastaviti dalje žmiriti nad potencijalnim opasnostima.

Glavno da ste pozdravili susjede. Da sutra imaju što reći novinarima.

Do idućeg puta, mislim na vas.