LjudiRadoznala Lola

Berislav Blagojević: Danas je sramota priznati da čitaš knjige

tekst: Sara Velaga

Otkako zna za sebe Berislav Blagojević zaljubljenik je u književnost, sa istinskim zanimanjem, koje je kako kaže došlo relativno kasno, u njegovoj tridesetoj godini. Međutim, uprkos tome nigdje nije zakasnio. Upravo suprotno, uspio je ostaviti traga u književnom svijetu zahvaljujući mnogobrojnim priznanjima, od kojih je najnovije ono za najbolju knjigu Udruženja književnika RS za roman Bumerang. Nagrada mu znači mnogo, prvenstveno zbog toga što je to nagrada koja dolazi iz sredine u kojoj živi i stvara. Nada se da će skrenuti pažnju čitalaca na djelo. Svoje književne početke opisuje kao terapeutske, jer mu je tada bilo neophodno da artikuliše sve ono što ga je opterećivalo i o čemu je intenzivno razmišljao.

Danas o položaju umjetnika u RS-u, ali i u BiH ističe:

Nisu svi umjetnici u jednakoj poziciji, premda je situacija generalno izuzetno loša. Glumac, vajar, baletan, fagotista i književnik nemaju iste mogućnosti za rad ili zaposlenje, međutim, bez obzira što se na prvi pogled može činiti da je nekima bolje/lakše u odnosu na druge, zajedničko svim umjetnicima jeste da stvaraju u ambijentu koji ne pruža adekvatne uslove za rad. Kultura na listi prioriteta?! Pa ovo je zemlja u kojoj je normalno da se pod katanac stavi muzej sa vijekovnom tradicijom! Tamo gdje Azerbejdžan obnavlja rodnu kuću Branka Ćopića čisti je oksimoron u istoj rečenici spojiti riječi prioritet i kultura. Ipak, ohrabruju neke inicijative, kao što je vijest o potencijalnoj kandidaturi Banjaluke za prestonicu kulture.

Postoji li publika koja i dalje cijeni pisanu riječ i šta Vas pokreće da pišete?

Čitaoci su najvažnija karika u lancu i bez njih sve gubi smisao. Ima ih, međutim, stvoren je takav ambijent da je sramota priznati da čitaš, da voliš knjige. Tobože, to nije moderno, prevaziđeno je odlaziti na književne večeri. Najveći problem jeste što mladi gube interes i što smatraju da je književnost nešto dosadno i nepotrebno. Potrebno je u toku osnovne i srednje škole stvoriti kod djece ljubav prema čitanju i onda neće biti bojazni da će nestati čitalačke publike. To je ključ, u suprotnom… Što se tiče mene – na stvaranje me goni duboka unutrašnja potreba.

Tematika nagrađene knjige je besperspektivnost u malim sredinama. Na osnovu čega je došlo do ideje i gdje se po Vašem mišljenju perspektiva uopšte nalazi?

S obzirom da dolazim iz Broda, veoma dobro su mi poznati problemi manjih gradova i sredina. Potpuno je jasno da mora postojati centar, ili eventualno dva, ali je neophodno što ravnomjernije razvijati sve prostore. Rubni prostori, kao što je Brod, najranjiviji su u tom smislu. Međutim, besperspektivnost i apatija su prisutni svugdje. Čak i globalno kad se posmatra, vidljivo je da je svijet u krizi, ne samo ekonomskoj. Čini mi se da su osnovni problemi nedostatak razvojne vizije i strategije, održavanje statusa quo koji odgovara malom broju ljudi, te potpuno urušavanje sistema vrijednosti. Dok se ovi aspekti ne promijene gušićemo se u besperspektivnosti, depresiji, letargiji, odnosno, nastavićemo da odumiremo i fizički i duhovno.

Magistar ste geografskih nauka, a radite kao portir u Dječijem pozorištu u Banjaluci. Kakav je splet okolnosti presudio za upravo takvu profesiju, ali i radno mjesto i možete li ocjeniti poziciju akademskih građana/ki u BiH?

(Pomalo neuzvraćena) ljubav prema geografiji rodila se davno, još u djetinjstvu. U sedmom razredu sam odlučio da ću studirati geografiju – tada se, naime, u školi obrađivala regionalna geografija svijeta, a ima li išta ljepše nego upoznavati se s narodima, običajima, različitim klimatskim pojasevima i prirodnim fenomenima?! Nažalost, nikad nisam imao priliku da radim u struci, premda povremeno još pišem i objavljujem naučne radove. Ljubav je čudo, šta ćete… Sve akademske građane ne možemo strpati u isti koš, jer nije isto baviti se naukom i usavršavati se i steći diplomu na sumnjiv način zarad obećanog posla i karijere. Nisu u istoj ravni (premda se zbližavaju) državni i privatni fakulteti, kao što nisu u istoj poziciji IT stručnjaci i turizmolozi ili geografi. No, kao i kad su u pitanju umjetnici, smatram da su svi ti akademski građani/građanke (bez obzira što je procenat visokoobrazovanih i dalje relativno skroman) u nezavidnom položaju. Ali ne samo oni! Gdje su rudari, čistačice, konobari, šumari, željezničari… Svima je teško ovdje i danas.

Koliko je izazovno živjeti i stvarati ovdje i biste li napustili državu da imate priliku?

Jedino što je gore od egzistencijalne neizvjesnosti jeste nepravda, a toga ovdje ima previše. Bio bih neiskren kada bih poručio da treba ostati po svaku cijenu. Ipak, dok sam ovdje daću koliko je u mojoj moći da učinim ovaj komad zemlje boljim i ljepšim mjestom za življenje.

Prepoznaju li izdavači kvalitetan sadržaj i koje su najveće prepreke na putu ostvarenja mladih autora?

Izdavaštvo je takođe u krizi, pa kvalitetan rukopis ne garantuje objavljivanje. To, međutim, ne znači da mladi autori treba da odustanu. Uvijek ima onih koji će prepoznati dobar rukopis i stati iza njega. Osim toga, postoje časopisi u kojima je moguće „provjeriti“ napisano prije nego što se autor obrati nekom izdavaču.

Dodaje kako danas više ne postoji ni sigurno ni jednostavno, a čak i kada bi postojalo ljudi ne trebaju težiti tome, već onome što ih čini srećnima i zadovoljnima. Sve drugo može da donese određenu satisfakciju, ali s ograničenim rokom upotrebe. Nakon toga, čovjek ostaje prazan, ma koliko na prvi pogled djelovao uspješan. Njegovi planovi podrazumijevaju jednostavne i opuštajuće trenutke sa suprugom i ljubimcima, čitanje, pisanje i jednu osnovnu ljudsku potrebu da se naspava. A onda kad se probudi da nas nastavi oduševljavati svojim idejama i djelima.