Razno

Fikreta, žena koja je majka 16 djece bez roditeljskog staranja

Ljudsko srce može da voli bezgranično i bezuslovno – i upravo takvo je srce gospođe Fikrete, SOS mame u Dječijim selima Bosne i Hercegovine. Sudbina joj nije donijela biološku djecu, ali zato je ona svu svoju ljubav usmjerila prema mališanima…

Vesna Drakulic

Ljudsko srce može da voli bezgranično i bezuslovno – i upravo takvo je srce gospođe Fikrete, SOS mame u Dječijim selima Bosne i Hercegovine. Sudbina joj nije donijela biološku djecu, ali zato je ona svu svoju ljubav usmjerila prema mališanima bez roditeljskog staranja koji žive u SOS Dječijim selima Bosne i Hercegovine. Nakon intervjua sa Dženitom Subašić – Radonić, direktoricom odjela za donacije i komunikaciju SOS Dječijih sela u Sarajevu o njihovom radu poželjeli smo da zavirimo u svakodnevne živote SOS porodica i čitaocima magazina “Lola” još bolje približimo koliko nesebičnom ljubavlju možemo promijeniti živote dječice koja su ostala bez roditeljskog staranja. Gospođa Fikreta je jedna od SOS mama čiju porodicu čini 16 djece od kojih šestero trenutno živi s njom, a ostalih deset su odrasli, no i dalje joj se javljaju i posjećuju je. U intervjuu za magazin “Lola” gospođa Fikreta govori o svom životu sa dječicom koja su uz nju našla dom, ljubav i bezbjednost, problemima i radostima koje nosi svaki novi dan, objašnjava put koji građani BiH prolaze kako bi postali SOS roditelji, te otkriva najdirljivije trenutke koje je proživjela uz svoje mnogobrojne kćerkice i sinčiće.

Šta je to što Vas je inspirisalo i pokrenulo da pružite roditeljsku ljubav djeci koja nemaju nikog svog, odnosno da postanete SOS roditelj?

Ono što je bilo odlučujuće pri odabiru ovog poziva je bila želja da imam svoju djecu, svjesna svoje ljubavi prema njima uopšte. Znala sam da ovoj djeci upravo to treba i željela sam im svojom ljubavlju uljepšati život, a istina je da je njihova ljubav zapravo uljepšala moj život.

Da li imate biološke djece?

Nemam biološku djecu, ali poznajem SOS mame koje ih imaju i koje su se ipak opredijelile da svoj život posvete ovako plemenitom pozivu. Voljela bih reći da je uvijek sve jednostavno u životu, ali to nažalost nije slučaj. Međutim, znam da uz ljubav koju djeci pružamo, te posvećenost i podršku koju imamo od svojih kolega, svaki problem postaje mnogo manji i lakše rješiv.

Ko je sve u Vašoj porodici, koliko Vas ima u kući?

Trenutno u kući živim sa šestero djece, ali moju SOS porodicu čini njih 16. Mojoj porodici pripadaju i oni koji sada žive samostalno, studiraju, a moja najstarija kći ima i svoju familiju. Moji su unučići moja velika radost i moj ponos!

Kako izgleda jedan Vaš dan?

Moji dani su prilično burni. U kući je beba od 22 mjeseca, a to odmah znači i rano buđenje i aktivnost od samog početka, pa presvlačenje, hranjenje, maženje… Slijedi buđenje i druge djece, pa doručak, pakovanje užina, te ispraćanje u školu i vrtić. Nakon kratkog predaha, vrijeme je spremanja ručka i obavljanja drugih kućanskih poslova, a za sve to vrijeme i bavljenje bebom i njenim potrebama. Upravo tada se djeca vraćaju iz škole, ručamo, a onda se za školu spremaju oni koji su druga smjena.

Škola znači da ja imam obaveza i oko učenja i zadaća. Sve to treba nadgledati i pregledati. Neka djeca imaju i vannastavne aktivnosti. Ni to ne prolazi bez mog angažmana. Opet kućanski poslovi, večera, druženje, gledanje TV – a. I na kraju kad se sve završi i djeca odu na spavanje, završim što imam od kućanskih poslova i onda sjednem, pa prosto ne vjerujem da imam snage za to. Sjednem umorna. Umorna, ali u duši zadovoljna. Zadovoljna zbog dječijeg zagrljaja, njihove bezbrižnosti i osjećaja da sam nekome, kome to zaista treba, dala najbolji dio sebe, dala ljubav, sigurnost i osjećaj pripadanja.

Kako izgledaju počeci suživota sa malo starijim SOS djetetom? Koje su to situacije koje su Vam bile posebno teške i kako ste ih prevazilazili?

Nisam imala posebnih problema ni sa jednim djetetom, bez obzira na uzrast. Jeste da sa starijom djecom treba malo više vremena i rada kako bi prihvatili nove navike, nove osobe i novi život. No, uvijek smo se brzo uklapali. I ovdje vrijedi ono pravilo da se čovjek lako navikne na bolje.

Sjećate li se prvog SOS djeteta koje je odraslo u Vašoj porodici? Ispričajte nam nešto o Vašem zajedničkom životu što Vam je posebno ostalo u sjećanju.

Kako da se ne sjećam. Prva djeca su mi bila Armin i Vermina. Vermina je od početka pokazivala sklonost umjetnosti – prava umjetnička duša, sva u svom svijetu, posvećena pjesmi. I život joj je krenuo u tom smjeru – muzička škola, pjevanje na raznim manifestacijama u gradu i Muzička akademija. Armin vragolan od svojih pet godina. Uvijek uredan i vrijedan. Nije dozvoljavao da nešto nije na svom mjestu u kući. Takav je i danas. Od početka se lijepo izražavao – divio se meni, mom parfemu, mom odijevanju, novoj frizuri i ništa od toga nije moglo doživjeti promjenu, a da on to ne primjeti i ne poprati komplimentom. Moj divni i pažljivi sin!

Na koji način rješavate probleme (ukoliko do njih dođe) u školi ili vrtiću? Da li ste Vi odgovorni za ono što dijete napravi ili ako mu se nešto desi ili pak SOS Dječija sela BiH kao organizacija rješavaju takve slučajeve?

Bude problema u školi, naravno, kao i u svakoj drugoj porodici, ali moja su djeca kao i sva ostala djeca. Ne čine ništa što ne čine i svi ostali njihovog uzrasta, a ja na svaki problem reagiram kao i svaka majka – porazgovaram sa učiteljicom, razgovaram sa djetetom, pokušavamo zajedno naći rješenje. Mislim da drugog načina nema. Kada je problem veći ili ga ne mogu sama riješiti potražim pomoć i savjet naših pedagoga koji ponekad u nekim slučajevima preuzmu i svojevrsnu ulogu roditelja.

Šta je potrebno proći da biste postali SOS roditelj? Recite nam nešto više o tome; na šta se skreće pažnja budućim SOS roditeljima?

Uz intervuje, testiranja i višestruke razgovore potrebno je proći i edukaciju koja obuhvata teoretsku, ali i praktičnu obuku u u porodici, odnosno u selu. Tom prilikom budući SOS roditelji mogu upoznati stvarni život u ovom plemenitom pozivu. Poslije edukacije, kandidati jedno vrijeme rade kao tete ili porodični asistenti i tek su onda spremni postati SOS roditelj.

Ukoliko neko od čitaoca poželi da postane SOS roditelj koji biste mu savjet dali?

Moj je jedini savjet – naoružati se ljubavlju i strpljenjem! Nagrada je puno veća od svakog problema ili teškoće na koju naiđemo.

Možete li sa čitaocima magazina „Lola“ podijeliti najdirljivije iskustvo koje Vam se desilo sa Vašim SOS djetetom?

Najdirljiviji trenuci su nam bili u vrijeme pripremanja Verminine udaje i vjenčanja, kada smo svi funkcionirali kao prava porodica, svi smo imali svoja zaduženja, svi smo planirali svoje obaveze oko tog dana i svima nam je taj događaj bio najznačajniji u tom trenutku.

Vermina je željela da se sve pripremi u našoj kući u SOS Dječijem selu. Njena braće i sestre, moja djeca i ja smo učestvovali u pripremama i u ispraćanju. Armin ju je izvodio iz kuće i kasnije predao suprugu. Svi smo bili na okupu. Pridružila su nam se djeca iz drugih porodica, moje kolegice, ma svi. Bilo je predivno. Tako sam bila ponosna, a i puno sam se isplakala, priznajem.

Da li Vam se javljaju djeca koja su nekad s Vama živjela, a koja su sada već odrasli ljudi?

Sva moja djeca su i dalje prisutna u mojoj SOS porodici. Dolaze u svoju kuću, svojoj mami, braći i sestrama. Dolaze za svaki praznik, za rođendane, a ponekad vikendom.

Prije neki dan mi je bio rođendan. Čula sam zvono na vratima i pošla sam da provjerim ko je – preda mnom su stajala djeca sa tortom i upaljenim svjećicama i buketom cvijeća. Nastala je vriska uzbuđenja i rođendanska pjesmica u horu. Oni su se dogovorili i sve isplanirali da me iznenade. Eto, to je ono zadovoljstvo koje mi daje snagu i čini me sretnom uprkos svim poteškoćama na koje nailazim. Naši su kontakti svakodnevni – barem telefonski razgovori. Znam samo da sam sretna žena!

Kako na kraju završiti priču o ovoj dječici i njihovim SOS roditeljima? Možda sa nadom da će neko od čitaoca odlučiti da slijedi primjer gospođe Fikrete i pruži topli porodični dom prepun ljubavi nezbrinutim mališanima. Svi to možemo, ako ne kao SOS roditelj onda kao SOS kum ili kuma. Jer, ne zaboravite; djeca su budućnost. Djeca su velika sreća. I sva djeca su, kao što reče pjesnik Ljubivoje Ršumović, ukras ovog svijeta.

Nema sveta ni planete gde ne može stići dete,
jer sve dečje staze vode od igre do slobode.

Cveće je ukras bašte, leptir je ukras cveta,
a deca puna mašte, deca su ukras sveta.

Lepe reči, prve tajne i sve želje dečje sjajne,
neka planu, nek’ se rode, od igre do slobode.

Cveće je ukras bašte, leptir je ukras cveta,
a deca puna mašte, deca su ukras sveta.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije