LjudiRadoznala Lola

Edhem Čustović, čovjek koji je napravio revoluciju u smanjenju stope smrtnosti beba!

tekst: Sara Velaga

Kada je neko svjestan žrtve koju je neophodno podnijeti za uspjeh, onda on uspješno prevazilazi sve prepreke na putu do njega. Upravo takav je Edhem Eddie Čustović, “državljanin BiH sa adresom u Australiji” kako za sebe voli reći. Veliki inovator, preduzetnik, idejni tvorac “Countakick” koji je napravio revoluciju u smanjenju stope smrtnosti novorođenčadi, ali i “Tiger 3” za bolje razumijevanje same planete. Osnivač fondacije “BH Futures Foundation”, optimista sa snovima i vizijama u koferu sa kojim proputuje svijet nekoliko puta godišnje, sve sa ciljem da ga učini mnogo boljim mjestom za život. Sagovornik kojeg je Lola sa ponosom odlučila predstaviti.

Kao dječak napustili ste BiH, ali čini se da ona nikada nije napustila Vas, jer i nakon toliko godina i dalje sebe zovete državljaninom BiH i rado se ovdje vraćate i ulažete. Kako je došlo do ideje da nesebično počnete razvijati ideje za mlade koji se nalaze ovdje?

Napustio sam sa sedam godina, ali ja vjerujem da Bosna i Hercegovina nikada nije napustila mene. Uvijek je nosim u srcu. Teško je objasniti nekom anglo-saksonu u Australiji zašto ja nakon toliko godina gajim takvu ljubav prema rodnom kraju ali ona postoji i uvijek će biti tu. Ja sam državljanin BIH. Često sam u posjeti. U zadnje dvije godine sam bio u posjeti 7 puta. Možda to ne zvuči značajno, ali kada živite u Australiji i imate posao kao moj onda je to velika stvar. Ideja da pomognem mladima u BiH postoji već više od 10 godina. Dosta sam maštao da ću jednom biti u prilici da pružim pomoć mladima i dati doprinos svojoj domovini. Vidio sam priliku da kroz moje iskustvo u Australiji i kroz moja putovanja širom svijeta mogu da prenesem to znanje na mlade u BiH. Nije potrebno da budete stari sa velikim bogatstvom da pomognete ljudima. Potreban je razum, nesebičnost i volja da napravite neku pozitivnu promjenu. Prvi korak toga za mene je bio da se lično upoznam sa problemima sa kojima se mladi suočavaju, da ih upoznam lično. Nakon toga mi je bilo mnogo lakše da razradim taktiku i vidim šta mogu lično a šta mogu uz pomoć moje mreže.

Vaša najistaknutija dostignuća su „Countakick“ i „Tiger 3“ koja po svojim namjerama nisu ni najmanje slična, ali su postigla gotovo jednak učinak. Prvi za majke i medicinu, a drugi za čitavo čovječanstvo. Kada i kako su se javile ideje za njih?

Moji radovi i inovacije su inspirisane potrebom da olakšam život čovječanstvu, direktno i indirektno. Svi moji projekti su pokrenuti na osnovu slušanja stručnjaka iz drugih oblasti i naravno običnih ljudi koji se suočavaju sa raznim poteškoćama u svom životu. Tako smo i došli do same ideje za „Countakick“ i drugih inovacija. Poznato je da se u Australiji svaki dan rodi pet mrtvorođenih beba i taj broj se ne smanjuje iz godine u godinu. Ono što je poznato, jeste da je najčešći simptom mrtvorođenosti smanjen broj pokreta, tj. udaraca fetusa.  Najjednostavniji način da se odredi broj udaraca je redovno brojanje istih. Do sada su se ti udarci mogli pratiti samo kod ginekologa, na monitorima koji se nalaze u njihovim ordinacijama. U nastojanju da smanjimo ovu tragičnu statistiku, sedmero studenata i ja, kao koordinator projekta, združenim snagama smo na La Trobe Univerzitetu u Melbourneu stvorili Countakick.

TIGEER-3 Radar je jedan od projekata u kojem sam ja imao značajnu ulogu. Moram kazati da je TIGER-3 projekat na kojem je radilo više inženjera i fizičara sa La Trobea, a i ja sam dao svoj doprinos. To je digitalni radar visoke frekvencije vrijedan 1,7 miliona američkih dolara koji je smješten u blizini grada Adelaidea u Južnoj Australiji. Do same ideje smo došli kada smo primijetili da na tržištu izostaje digitalnih visoko-frekvencijskih sistema za studiranje atmosfere. Većina njih koja su bila na tržištu su bila tipa zatvorenih sistema vezani za vojnu upotrebu. Taj instrument se sastoji od tri linearna antenska niza, dužine 250 metara, čiji digitalni primopredajnik omogućava kompletan uvid u vidno polje koje se pruža čak 5.000 kilometara od kopna. TIGER radar je dio međunarodne mreže sličnih radara koji se zovu SuperDARN.  To je konzorcij od dvadesetak univerziteta iz 15 zemalja, koji upravljaju sa više od 35 radara, a koji pokušava razumijeti fiziku gornjih slojeva atmosfere i ionosfere planete Zemlje. Naučnici prikupljaju podatke za proučavanje svemirskog vremena, kao što su posljednje solarne baklje. One mogu onesposobiti mreže za napajanje energijom, satelite, navigaciju i nadzorni sistem u brodogradnji i avijaciji. Na primjer, 2015. smo imali solarne baklje koje su samo okrznule Zemlju. Ovo je u potpunosti prvi digitalni radar takve vrste. Za naučnike to znači da sada mogu otkriti objekte i strukture koje prethodno nisu bile vidljive.

Svoja obećanja ispunjavate i konstantno pomjerate granice u istima. U protekloj godini ste održali kongres „Tehnologija i inovacija za svjetliju budućnost“ nakon čega ste podržali i najbolje ideje. Šta je to što izdvajate kao vrijedno podržavanja i na osnovu čega birate kada podržavate studente iz fondacije BH Futures Foundation?

Obećanja se moraju ispuniti u punom! Ljudi u BiH su navikli da budu razočarani, da im se konstantno laže i jednostavno sve generacije su izgubile nadu. Ja ne bježim od obećanja, jer znam da ih mogu ispuniti do zadnjeg detalja. Ne obećavam ono što mislim da ne mogu da izvedem. Želim da moja riječ bude cijenjena i tu je vrlo bitno da dokažete javnosti da niste tu samo da bi koristili lijepe riječi već da ste spremni na ozbiljan posao. Što se tiče samog kongresa koji je održan prošle godine, sa partnerima IEEE i Projektom Zapošljavanja Mladih koji podržava ambasada Švicarske, izabrali smo ideje koje imaju potencijala da se razviju u ozbiljne start-up biznise. Naš žiri koji se sastojao od svjetskih stručnjaka je birao ideje na osovu inovativnosti, izvodljivosti, veličini tržišta koje se može zauzeti sa inovacijom. Bitno je da vidimo priliku da kroz njihovu inovaciju možemo da pokrenemo biznis koji će također zaposliti mlade ljude.

Fokusirali smo se dosta na inovacije koje imaju potencijal za prozvodnju i izvoz, jer će to imati veliki uticaj i na ekonomiju BiH. Vrijedno je podržati mlade ljude koji posjeduju tu iskru inovativnosti iz tehničkih nauka jer kroz njih možemo da ostvarimo velike uspjehe. Što se tiče fondacije to biramo studente na osnovu njihovog zalaganja, humanitarnog rada/volonteringa, dobrih akademskih rezultata i dokaz da pomažu drugima oko sebe. Želimo da pokažemo da se vrijedi boriti i pomagati drugima. To su karakteristike koje moja fondacija nagrađuje. Jednostavo princip “Pay-it-forward”, mi pomognemo vama i jedino što zahtjevamo od vas jeste da pomognete barem jednoj osobi na isti način kada ste u prilici. Prenesite to znanje, iskustvo sa nekim. Na taj način cemo dobiti efekat u kojem se znanje širi masovno. Možemo napraviti veliku stvar ako dobijemo kritičnu masu.

Odlučni u ideji i istrajni na putu ostvarenja cilja planirate i neke nove projekte u BiH sa mladima. Možemo li znati o čemu je riječ?

Imam raznih planova i projekata koje pokrećem u BiH. Neću vam otkriti sve detalje ali mogu vam reći da smo u Sarajevu pokrenuli kopiju mog laboratorijuma “La Trobe Innovation & Entrepreneurship Foundry (LIEF)”. To je ustvari naučno istraživački lab koji igra veliku ulogu u poslovanju sa kompanijama u BiH i van nje. Lab je multidisciplinarni tako da surađuje sa stručnjacima iz svih oblasti. Bavi se komercijalnim projektima i omogućava mladim ljudima da rade sa mojim ekipom iz Australije. Direktno su povezani i imamo veliku prednost jer ekipa u Australiji i BiH mogu da zajedno radne skoro 24 sata, dok jedni rade drugi spavaju itd. Studenti koji budu stipendisani od moje fondacije automatski imaju radnu praksu u ovom labu. Želim da omogućim ljudima u BiH da osvajaju velike EU i non EU projekte na osnovu mog brenda, ali da se kasnije osamostale i razviju potencijal talentovanih inžinjera i informatičara u BiH. LIEF lab je baziran na Internacionalnom Burch Univerzitetu ali pristup opremi i labu je dozvoljen svim studentima i mladima širom BiH. Prof. Dejan Jokić predvodi moj tim u Sarajevu i otvoreni smo za suradnju sa svima.

Kada se osvrnete na BiH iz perspektive Australije šta primijećujete? Šta nam to nedostaje ovdje, a šta pak nedostaje Vama iz BiH?

U BiH nedostaje ulaganje u razvoj nauke, infrastruktura se mora razviti da bi omogućili našim mladima isti pristup kao i na zapadu. Studenti su talentovani i posjeduju veliki potencijal. Dosta toga zavisi od oblasti. Informatika trenutno doživljava ogroman rast u BiH radi ulaganja stranih organizacija. Ali nažalost većina toga je vezano za “outsourcing”. Također nam nedostaje povezivanje univerziteta sa privredom. U Australiji uz univerzitet čak i na univerzitetu imate kompanije koje direktno surađuju sa akademskim kadrom. To daje razne prilike profesorima i studentima kao i kompanijama. Istraživanja i inovativni projekti koji se razvijaju na univerzitetima su tako više u skldu sa onim sto je potrebno tržištu, imaju veću mogućnost da se komercijaliziraju. Sve to daje veliki doprinos univerzitetu i stvara sistem u kojem više nije toliko ovisan o državi.

Ljude koji odlaze obično se pita hoće li se ikada vratiti? Vama pak ostaje da kroz svoje projekte doprinosite zajednici. Mislite li da bi to bilo lakše ili teže da ste ostali ovdje?

Često i mene pitaju da li bi se vratio ili “Ako toliko vjeruješ u nas potencijal što se onda ne vratiš?” To je pogrešno pitanje. Pitanje bi trebalo da bude “Mogu li dati veći doprinos BiH kada živim u njoj ili van nje?” Trenutno je tako da mogu više da uradim za svoju domovinu sa vana. Ali da se ne varamo, ja sam proveo skoro 3 mjeseca ukupno prošle godine u BiH u poslovnom ambijentu. Znači tu sam, dolazim ne da jedem ćevape i slikam se na baščaršiji i starom mostu već da uložim dio sebe, jer mi je stalo da napravimo pomak. Teže bi bilo da sam ostao u BiH ali ja sam tvrdoglava, uporna i snalažljiva osoba. Napravio bih nešto u BiH da sam ostao. Imate dosta primjera uspješnih ljudi u BiH koji nisu u inostranstvu gradili karijeru i nisu na “štelu” uspjeli. Mislim da takve ljude moramo što više promovisati u javnosti. Prošle godine na kongresu koji sam organizirao iskoristio sam priliku da privučem značajna imena, koji vuku porijeklo iz BiH ali sam također promovisao mlade uspješne u BiH.

Za mlade ljude u BiH često se veže pasivnost, a za obrazovni sistem neadekvatnost produkcije kadrova, na temelju čega dobijamo hiperprodukciju onih koji čekaju na birou. Kako uskladiti obrazovni sistem sa tržištem rada?

Ovo je jako komplikovano pitanje i pravi odgovor je kompleksan. Studenti su pasivni, jer je sistem u kojem se nalaze takav da ih brzo pokosi. Brzo se razočaraju jer su navikli da ih neko iznevjeri. Što se tiče kadra, ima nekih koji su odlični čak i svjetska klasa ali premalo je takvih. Država ne zna i ne može da na adekvatan način pomogne kadru da imaju bolji pristup opremi i da su više povezani sa svijetom. Sa druge strane sam kadar, čast izuzecima, smatra sebe svemoćnim i najboljim. Ovo je daleko od istine. Ali to pogrešno samopouzdanje kvari i studente. Moramo biti više realni i priznati da moramo bolje i možemo bolje. Reforma edukacije mora da bude ozbiljna tema. Znam da je neka reforma u procesu i to je dobar početak.

Tržište treba da reguliše broj studenata na određenom fakultetu. To mora da se oštro reguliše, jer bez toga dolazi do stanja u kojem smo trenutno. Diplomirani studenti vise na birou. Ko je tu sada kriv? Svi smo krivi jer varamo sami sebe. Nije problem samo broj onih koji završavaju i ne mogu da nađu posao već materijal i način na koji se prenosi znanje na studente. U BiH 99.9% studenata kada završi fakultet želi da radi u privredi ili nekoj državnoj instituciji a onaj mali 0.1% ostaje da ganja doktorat kako bi se zaposlili na univerzitetu ili nekom istraživačkom centru. Na osnovu tog podatka ja vas pitam ko bi trebao da daje savjet šta bi trebalo da se predaje na fakultetu? Akademski kadar ili profesionalci iz privrede? Privrednici su ti koji moraju da savjetuju univerzitete o tome što je potrebno. A na univerzitetu je da to izvede na što brži način u skladu sa akademskim uvjetima. Nažalost to nedostaje BiH. Ima nekih primjera ali to je daleko od onoga što je potrebno.

Kako posmatrate kolektivni ponos države na uspjeh pojedinca, recimo i u Vašem konkretnom slučaju kada Vas medijski eksponiraju na temelju toga što se iz BiH, a da pri tome nisu ulagali u Vaš razvoj i rast?

John F. Kennedy je rekao “ask not what your country can do for you—ask what you can do for your country”. Država nije ulagala u moje školovanje ali sam se tu rodio tu su moji korijeni tako da ako država želi da me medijski eksponira to je meni sasvim normalno. Ono što je bitnije u tome je da me maksimalno iskoriste da motivišem mlade ljude. Mediji mogu da igraju veliku ulogu u tome. Puno se loših stvari vrti po medijima jer ljudi reaguju i čitaju to. Treba što više pozitivnih priča jer smatram da pozitivno razmišljanje donosi pozitivne rezultate. Optimista sam.

Koju lekciju biste podijelili sa svima koji žele izgraditi karijeru u BiH?

Dosta ljudi u BiH smatra da im je država dužna nešto i čekaju da će ih neko spasiti u sistemu kojem se trenutno nalaze. Puno se žalimo ali malo radimo na riješenjima. Ako neko smatra da će se probuditi jednog dana i sve će biti kao Švicarska onda griješi silno. Samo rad, trud, zalaganje, žrtvovanje i glad za uspjehom će izmjeniti status. Život je kratak, najlakše je dići ruke u zrak i predati se. Ja smatram da poduzetništvo i ulaganje u inkubatore koji mogu da podrže mlade ljude imaju veliku ulogu u izgradnji karijera koje se trenutno ne smatraju “in”. Za razliku od drugih država, u BiH se još uvijek smatra prljavim poslom raditi za privatnika. Dok je na zapadu to standardno i čak vrlo prihvatljivo. Naravno država mora da pobrine da privatnici rade sve po propisu a ne da iskorištavaju jefitinu radnu snagu jer nemaju drugih izbora u životu.

Šta je najvažnije što ste naučili baveći se ovim poslom?

Da uspjeh najviše zavisi od vas. Šta ste spremni žrtvovati da bi se izborili da budete na mjestu gdje jeste. Moj životni moto je “Sve je moguće”.