Radoznala LolaZabavna Lola

Nada Macura (i)li estradiziranje običnih ljudi

tekst: Anes Osmić

Nekidan u beogradskoj pekari slušam mladića kako kritikuje druga do sebe. Drug se nije obukao prikladno za prohladni dan, pa ga mladić ozbiljnim tonom pita: Što nisi slušo Nadu Macuru pa se obuko slojevito? Onda se obojica nasmiju, a ja tad odlučim napisati tekst o Nadi Macuri, portparolki hitne pomoći koju su u orbitu medijskog prostora ispalili savjeti da se u zimske dane oblačimo slojevito te da pijemo dosta tečnosti. Na osnovu njene medijske prezentacije želim ovdje nešto više reći ne o ličnosti Nade Macure nego o sveopćoj tendenciji estradiziranja običnih ljudi, ali i o tome šta se krije iza ljudske potrebe da budemo viđeni u medijskom javnom prostoru pa i po cijenu da se valjamo u blatu estradnog dna rame uz rame sa starletama, turbo-folk pjevačicama i inim TV-licima.

Prvo što vam google izbaci kada ukucate Nada Macura jeste neki od načina na koji se najpoznatija srpska doktorka (kako su je mediji prozvali) izblamirala. Tako u jednom od svojih portparolskih javljanja Macura navodi da se saobraćajna nesreća desila u bulevaru kralja Aleksandra Vučića. Druga prizma kroz koju se Macura gleda i pojavljuje u medijima jesu njene nostalgične slike iz mladosti koje, kako mediji opet navode, pokazuju da doktorka (sa oficijelnim profilima na društvenim mrežama) nije uvijek bila debela i stara. Nada Macura, zasigurno, zna da u Beogradu ne postoji bulevar Aleksandra Vučića, ali isto tako zna da mediji ženama danas pružaju prostora toliko tek da se blamiraju ili pak pokažu pičku. Sve ostale žene su medijski manje-više nevidljive, pa zato i ne iznenađuje što je baš Nada Macura sa ovakvim načinom reprezentacije u medijima najpoznatija srpska doktorka. Za doktorke koje su objavile izvrsne naučne radove u oblasti u kojoj djeluju ili pak otkrile lijek protiv neke opake bolesti šira javnost ne zna, jer one se svojim sistemom vrijednosti ne uklapaju u ovaj estradizirani koji se preko medija iznova i iznova reproducira.

Kada smo i kako kao društvo došli u stanje duha da za doktorice znamo samo kada se pojavljuju na TV-u lupajući gluposti. Otkud doktorice najednom gostuju u emisiji rame uz rame sa turbo-folk pjevačicama i političarima? Zašto priznata profesorka, najpoznatija poznavateljka Platona u Evropi gostuje u Grand emisiji poslije koje ide Lepa Brena u imitaciji Josipe Lisac. Zašto kada danas gledam u medijima doktoricu, univerzitetsku profesoricu i turbo-folk pjevačicu između njih nema velike razlike. U načinu odijevanja, priglupim pitanjima na koje odgovaraju, u ispraznom smješkanju.

Nada Macura je tako slika i prilika današnjeg estradiziranog treš sistema vrijednosti u kojem pamet, mudrost i znanje nisu više parametri relevantnosti i nisu vrijednosti na osnovu kojih ćete biti viđeni priznati i na osnovu kojih ćete dobiti prostor u medijima da nešto kažete sa aspekta struke. Ovakav sistem vrijednosti doveo je do toga da danas više nije važno toliko imati fakultetsku diplomu koliko par kubika silikona u ustima. Odnosno, da biste dobili prostor u medijima može samo sa par kubika silikona u ustima, sa bretelama i po mogućnosti da ne govorimo o diplomi nego o novoj djevojci sina Cece Ražnatović-Arkan. Danas dobijate medijske pažnje onoliko koliko ste spremni da se izblamirate, a po parametrima estradiziranog sistema vrijednosti vrijedite onoliko koliko o vama tabloidi piši. Profesorice, doktorice i druge obične žene koje zasigurno imaju o čemu da govore hrle u medije jer žele dabome da budu priznate za svoj mukotrpni rad. One i zaslužuju to mjesto u medijima, ali ne da se o njima raspravlja na nivou muzike koju slušaju (Macura gostuje kao DJ pa govori koju ona lično muziku voli), davanju modnih savjeta (gostuje u emisiji u kojoj se pojavljuje kao modni sudija) ili biranju frajera (gostuje u rijaliti emisiji).

Ovakva način vrednovanja stvari doveo je do toga da su pjevačica, doktorica i starleta na istom medijskom đubrištu jer alternative – čini se – nema. Ovakav sistem vrijednosti koji mediji ponajbolje održavaju prikazivanjem smeća kakvog prikazuju doveo je da u javnom prostor tako nema ni slovceta o zlatnoj djeci koja osvajaju olimpijske medalje iz matematike, mladim uspješnim sportistima koji mahom ne mogu ni da odu na evropska i svjetska takmičenja, niti talentiranim plesačima i plesačicama koje pokupiše sve moguće i nemoguće nagrade. Nema jer priče o njima su dosadne. A i kako od toliko smeća da na površinu isplivaju ovi dragulji – pitam ja vas?

Nada Macura i ostale obične žene koje profesijom nisu usko vezane za medije, dakako, svjesno i dobrovoljno pristaju biti dijelom društva spektakla u kojem cijenu slave od dva minuta skupo plaća bivajući predmetom opće sprdnje i ismijavanja. Današnji estradizirani mediji koji počivaju na nekritičkom, površnom, fast-food materijalu daju više nego ikada prostora običnim, svakidašnjim ljudima. Ali ne da bi šire mase stvarno čule njihove probleme i vidjeli njihove živote nego da bi ih ismijavali i vrijeđali na najprizemniji način. Tako se u jednoj od najgledanijih emisija pojavljuju, recimo, ljudi sa invaliditetom i bivaju predmetom sprdnje i ismijavanja. I nikome ništa. Niko ne reagira, jer je to standard. Po tom standardu sve veći i veći broj običnih ljudi svoje nevine vratove stavlja pod oštricu medijskog mača želeći biti viđeni. Zašto Nada Macura i ljudi poput nje koji nisu usko profesionalno vezani za pojavljivanje u medijima imaju potrebu i želju da budu viđeni na ovakav način. Macuri pojavljivanje u medijima ne plaća račune na kraju mjeseca i donijelo joj je, zasigurno, više lošeg nego dobra. Ali ona je dobila ono što je htjela. Vidjeli smo je. Odakle potreba da budemo na ovakav način viđeni i priznati?

Psihologija bi rekla da naša potreba da budemo viđeni od strane širokih masa dolazi od roditeljske neviđenosti koju smo doživjeli kao mali. Kada nas roditelji ne vide u ranim godinama razvoja kasnije činimo sve da budemo viđeni želeći na taj način nadomjestiti, zapravo, prazninu emotivne zapostavljenosti i neviđenosti za koju su odgovorni primarno naši roditelji/staratelji. Zato ja kad god vidim u medijima Nadu Macuru i ljude sličnoj njoj vidim, zapravo, neviđenost i zapostavljenost od roditelja koju okrutni mediji i još okrutnija publika zloupotrebljavaju u kolektivnoj psihopatologiji balkanske svakodnevnice.

Ne mora značiti, dakako, da je ovo pravi razlog Macurinog pojavljivanja u medijima. Ovaj tekst svakako nije o ličnosti ove žene. Ona nam je samo poslužila da na njenom primjeru progovorimo o nekoliko važnih aspekata koji, itekako, imaju veze sa našim svakodnevnim životima. Pomalo neviđenost od strana roditelja nosi svako od nas u ovoj balkanskoj patrijarhalnoj tranzicijskoj kulturi. Zato neka Macura i ovaj tekst posluže da se podsjetimo svi još jednom koliko je važno vidjeti svoje dijete i pokazati mu vlastito prisustvo još od prve godine života. Ne kasnije. Sada. Svaki minut. Od trenutka rođenja do kraja života djetetu treba vašu maksimalnu prisutnost, posvećenost i angažovanost. To znači imati dijete i biti posvećen i odgovoran roditelj. Da vaše dijete jedan dan ne bi pažnju tražilo pod hladnim reflektorima estradiziranih medija, pravi je trenutak da se već od sada maksimalno potrudite da vaše dijete bude viđeno i priznato u sigurnom okruženju te na adekvatan način bude nahranjeno ljubavlju, pažnjom i nježnošću.